Zima je 1561. godine. Lucrezia de’ Medici, vojvotkinja od Ferrare, odlazi sa suprugom Alfonsom u neočekivani posjet ladanjskoj vili. Dok sjedaju za večeru, postaje joj jasno da ju je suprug doveo u vilu sa zlokobnom namjerom – kani je ubiti. Lucrezia u tom trenutku ima šesnaest godina i dotad je vodila zaštićen život zaključana unutar zidova palače svoje moćne obitelji, da bi se u trenutku našla u dalekoj vili, prepuštena na milost i nemilost svojemu mužu i njegovu sve nestalnijem raspoloženju.
To je tek djelić priče iz novog romana nagrađivane britanske spisateljice Maggie O’Farrell, “Bračni portret” (u prijevodu Damira Biličića), koji je upravo objavila izdavačka kuća Profil. Djelo ove književnice upravo je Profil približio hrvatskim čitateljima jer je objavio njezin hvaljeni i cijenjeni roman “Hamnet” o jedinom sinu velikog Williama Shakespearea, koji ime gotovo dijeli s njegovim najslavnijim junakom. O’Farrell je za “Hamneta” 2020. nagrađena brojnim uglednim nagradama, između ostalih dobila je Women’s Prize u kategoriji najbolje fikcije te British Book Award.
Sama književnica kaže da je ideju za novi roman dobila nakon što je vidjela Lucrezijin portret koji se pripisuje Agnolu Bronzinu (na slici), a ugledni Washington Post obasuo ga je komplimentima opisujući ga kao “zavodljivu priču o moći, politici i borbi jedne žene za pravo na odlučivanje o vlastitom životu, koja je još jedno remek-djelo autorice Hamneta”.
Naravno, sudbina lijepe i mlade Lucrezije i danas intrigira mnoge jer još je aktualan povijesni “trač”, koji se provlači kroz stoljeća, da ju je suprug zapravo otrovao, ali malo tko zapravo zna tko je ona bila. A bila je peto dijete vojvode od Firence, kasnije velikog vojvode od Toskane, slavnog Cosima de’ Medicija i Eleonore od Toleda, kćeri potkralja Napulja, Pedra Alvareza de Toleda. Sama Lucrezia odrasla je na briljantnom dvoru Medicija, ali bila je tek pijun u rukama oca koji je grabio političku moć i bogatstvo. Tako je on 1557., kako bi učvrstio mir između Ercolea II. d’Estea i Filipa II. od Španjolske, odlučio da se princ od Ferrare, Alfonso, oženi Marijom de’ Medici, njegovom najstarijom kćeri. Međutim, prije nego što se vjenčanje dogodilo, Maria je umrla od malarije, a zamjena joj je postala mnogo mlađa sestra Lucrezia. Ona se s Alfonsom vjenčala 3. srpnja 1558. No bila je tada tek spolno nezrela djevojčica pa ostaje uz majku u Firenci. Nakon očeve smrti u listopadu 1559. Alfonso je postao vojvoda, a Lucrezia vojvotkinja i zbog toga se morala preseliti u Ferraru, u palaču svog supruga. Tamo je stigla 17. veljače 1560., a umrla je manje od godinu dana kasnije od tuberkuloze. Tako kratak brak bio je dovoljan da potakne priče o ubojstvu, ali povijesni zapisi govore da je uz nju u bolesti bio liječnik kojeg je poslao njezin otac. Njezina nesretna sudbina, baš kao i život njezine slavne obitelji, odmah je postao inspiracija mnogim umjetnicima, a možda je do sada najpoznatije djelo o njoj bio dramatični monolog u stihovima u kojem je Robert Browning naziva “posljednjom vojvotkinjom” u pjesmi istog naziva, “My Last Duchess”, koja je objavljena 1842. godine u Italiji.
Naravno, cijelu obitelj Medici opjevali su i u vječnost upisali mnogi umjetnici, ali i znanstvenici. Dovoljno je poznata činjenica da je upravo njezinu pretku Lorenzu de’ Mediciju (koji je umro u svibnju 1519. sa samo 26 godina), vojvodi od Urbina i vladaru Firence, Niccolò Machiavelli posvetio svoje slavno djelo “Vladar” (“Il Principe”), svojevrsni politički priručnik iz kojeg dolazi poznata rečenica “cilj opravdava sredstvo” kojom su – suprotno od Machiavellija – svoje “rabote” opravdavali, primjerice, fašizam i staljinizam.
I baš Lorenzo de’ Medici, poznat i po nadimku Veličanstveni (tal. Il Magnifico), bio je vjerojatno najuspješniji pojedinačni pripadnik moćne dinastije. No povijest ga pamti kao veličanstvenog mecenu umjetnosti jer uz njegov su kneževski dvor bili vezani najveći svjetski umjetnici toga doba. Od uzbudljivog popisa dovoljno je istaknuti Leonarda da Vincija i Michelangela Buonarrotija. Upravo je Michelangelo imao posebno mjesto na dvoru moćnog vladara, a povijesni zapisi kažu da je i tijekom nekoliko godina, dok je stvarao svoja remek-djela kojima se i danas diči Firenca, i živio s obitelji Medici. Stoga i danas o Firenci mislimo kao o gradu u kojem je rođena i procvala renesansa.
To su tek dijelovi priče o moćnoj obitelji, čiji su članovi, između ostalog, bili i prvi moderni europski bankari, zbog kojih se umjetnici i danas bave njihovim kratkim, ali nadasve uzbudljivim životima kao i tim uzbudljivim dijelom europske povijesti. Tako smo nedavno (premijera je bila 2016.) imali prilike gledati TV seriju od dvanaest epizoda “Medici: Gospodari Firence”, koja je zapamćena po ulogama dvostrukog oskarovca Dustina Hoffmana te Richarda Maddena, poznatog po ulozi Robba Starka u planetarno popularnoj “Igri prijestolja”.
Bila je to priča koja je gledatelje odvela u Firencu na početku 15. stoljeća, u trenutak kada umire Giovanni de Medici, tada još samo moćan trgovac i bankar, a njegovi sinovi Cosimo i Lorenzo zbog opstanka obitelji moraju sakriti opasnu tajnu, da je Giovanni zapravo ubijen. Za sve koji nisu gledali treba reći da je ova talijanska serija, autora Franka Spotnitza i Nicholasa Meyera, sjajna rekonstrukcija epohe u kojoj su žene bogatih obitelji služile za “potkusurivanje” računa proisteklih iz političkih obračuna, a sudeći po najavama, sličan uvid, samo s naglaskom na žensku stranu priče, pruža i roman “Bračni portret”.
