Zlatko Vitez doista se desetljećima sustavno bavi kazališnim uprizorenjima djela Miroslava Krleže. No, u najnovijoj histrionskoj premijeri kojom su otvoreni četrnaesti Gumbekovi dani, Vitez se pojavio i kao redatelj, dramaturg, a onda i svestrani izvođač predstave "Evropa za nas ima štrik". U ovoj temperamentnoj predstavi u kojoj se vehementnom Vitezu na sceni pridružio Zvonko Presečki na klaviru, izbjegnuta je svaka euroskeptičnost koju bi mogao sugerirati njen naziv. Daleko od toga. Ovog se puta Vitez vrlo organizirano i smisleno posvetio Krležinin nedostižnim i neodoljivo mračnim "Baladama Petrice Kerempuha" koje izvodi maestralno, s punom koncentracijom i s gotovo orguljskim glasom koji imponira raskošnim i raznovrsnim registrima, potpuno vladajući histrionskom scenom.
Po svom starom dobrom običaju, u predstavi koja osim "Balada" nudi i dijelove iz drugih Krležinih djela, primjerice "Hrvatskog Boga Marsa", "Kraljeva" i "Zastava" te dnevničkih zapisa, Vitez i pjeva, ali i svira i to violinu i bisernicu. Tako je svoju predstavu približio kabaretskoj formi koju na svoj specifičan način uporno njeguju i promiču Gumbekovi dani. No, "Evropa za nas ima štrik" puno je više od kabareta, jedan doista punokrvni glazbeno-scenski prikaz Krležinih amblematskih i uvijek poučnih i potresnih kajkavskih stihova koji se slobodno mogu ubrojiti u sam vrh hrvatske i ne samo hrvatske književnosti.
Predstavu koju je uz naglasak na dobro poznate Krležine portrete scenografski osmislio Daniel Pavlović, Vitez je započeo dostojanstvenom izvedbom međimurske narodne popijevke "Primem pero svojo ruko desno" koju je proslavila čuvena teta Liza, a kasnije je uvjerljivo izveo i neke od skladbi koje su itekako obilježile histrionske krležijanske predstave, te su histrionskoj publici već odavno ušle u uho. Tako je svojoj vjernoj publici ponovno dokazao da je glumac prepoznatljivog i izvanserijskog pjevačkog talenta, s doista iskrenim i toplim odnosom prema kajkavskoj pjesničkoj i glazbenoj baštini koja je u današnjem Zagrebu sustavno sputavana i zapostavljana i to iz nepoznatih i nedokučivih razloga.
Ipak, glazba nije nadmašila snagu Krležine kajkavske poezije, lucidnost njegova britkoga uma i snagu njegove proročke i surove, raskrinkavajuće, ali i oslobađajuće misli. S punim se pravom Vitez na kraju predstave, kada je oduševljena publika zahvaljivala glumcu i pijanistu, naklonio velikom Fricu pred čijim je portretom tiho, ali postojano gorjela svijeća. Krleža kojem ćemo, nadajmo se, krajem godine obilježiti četrdesetu godišnjicu smrti, zaslužio je i ovakvu protočnu i točnu predstavu i ovako zrelog, a opet mladenački razbarušenog i zanesenog glumca kakvim se u ovoj krležijansko-kabaretskoj formi iskazao Zlatko Vitez.
A predstava "Evropa za nas ima štrik" zavrijedila je na desetke izvedbi, od kojih bi na jednu svakako trebalo pozvati cijeli, trenutačno pubertetski posvađen državni vrh i tražiti samo jednu stvar: da sami plate svoju ulaznicu.
