Premijera predstave ''Đubrad prokleta!" koreografkinje Natalije Manojlović održat će se u petak 23. studenog od 20 sati u Zagrebačkom plesnom centru, Ilica 10.
U doba kad cijela zemlja pakira kofere za put u Europu, Slavica Zepec na računu ima samo za vlak do Dobove. Granična policija skinut će je s vlaka i tu njezino putovanje može završiti. Hoće li se Slavica pomiriti s krajem puta i ostati doma tješeći se ponosnim domoljubljem? Hoće li se vratiti svojim nastojanjima i napornim radom u vlastitom dvorištu uzgojiti sredstva za savladavanje graničnog prijelaza? Hoće li posuditi vojničku čizmu i koračati do izmaka snaga sve do svjetla na kraju tunela? Na granici između srama i očaja živi plesna scena. Bavi se lovom na jogu, pilates i poneku promociju skupih automobila, a preostalo vrijeme skuplja plodove svojih kreativnih poriva. Đubrad prokleta, koja se bavi ovom umjetnošću, opire se izumiranju svim silama. Kakav to mazohistični poriv goni ovu sitnu gomilicu da umjesto na kuhano vino i kobasice, odlazi u dvorane, crne rupe civiliziranog društva, i održava svoje mišiće za snagu i za pružanje otpora zdravom razumu. Iako malobrojna, ova populacija pokazuje naznake aktivizma, iskazuje nezadovoljstvo i time signalizira svoju ranjivost. Može li ta ranjivost stvoriti novu plesnu scenu, uklopljenu u neoliberalističke kriterije plesne umjetnosti? Scenu s novim, pristupačnijim programima za promocije automobila, programe dostupne svima? Programe koji rođendane, svadbe i sprovode običnog čovjeka dižu na višu razinu, programe zbog kojih bismo s pravom konstatirali da smo kulturno društvo. Ili će plesna scena svoje nezasitno traganje za emocionalnim kretanjem, utažiti u šetnjama po ulicama i trgovima grada, pridružena kolonama megafona i transparenata? Hoće li se plesna scena pomiriti s krajem puta ili će probiti granicu između srama i očaja? Na koju će samo stranu skliznuti? Niti ima s krajem mira niti je se na rub stjerat dade. Skliski teren stari joj je znanac, a kraj puta neprijatelj krvni. U podrumima nekontrolirano će razrasti, probiti kroz asfalte i veže. Ranjivost će odjenuti umjesto čizme i tenka, umjesto transparenata tiskati plakate, umjesto pištaljke zagristi u ideju i samo stvarati. Đubradi prokletoj usprkos.
– Projekt je inicijativa šest izvrsnih mladih plesačica, na čiji poziv sam se spremno i počašćeno odazvala. Njihova narudžba odnosila se samo na izvođački sastav, sve ostalo prepustile su mojim odlukama. Prva od njih bila je da temu predstave odaberemo skupa i vrlo lako, odluka je pala na predstavu o Slavenkama. Promišljanje o tome kakva je to predstava o Slavenkama, nizale su se razne asocijacije od Volge do Jadrana, od Peruna do Putina. Od teorije o Slavenima koji su schiave, pa do teorije o slavenskom slovu, slavenskom antitezom došli smo do teorije o Slavenu koji slavi. Slavi uvijek, svakoga i sve, a najžešće onda kada plače. Predstava je posvećena našim bakama i djedovima, junacima koji su svoj borbeni duh usmjeravali u borbe za više ciljeve, a ne samo za puku egzistenciju. Predstavom ne namjeravamo nostalgično žaliti za bivšim vremenima, već reći nešto više o zahtjevima novog društvenog uređenja u kojem nema vremena za pogreške, uzajamnu podršku, emocije, a još manje nostalgiju – kaže Natalija Manojlović, autorica.
