Jučer je u Splitu u 88. godini preminuo Pero Vrca, umirovljeni glumac splitskog Hrvatskog narodnog kazališta.
Malo je tako svestranih kazališnih ljudi kakav je bio Pero Vrca. Jer njime Split i splitsko kazalište nije izgubilo samo glumca čija je karijera trajala dulje od pola stoljeća, nego isto tako i plesača i pjevača. Nije bio glumac od velikih škola, ali zato jest od talenta i scenskog nerva, pa je bilo posve svejedno je li žanr dramski, operni ili baletni. Drama, komedija, opera, opereta, mjuzikl – sve su to samo manje važne odrednice za punokrvne kazališne ljude poput Vrce, za kojega je pravi život započinjao tek na kazališnim daskama i oko njih.
Rođen u Dubrovniku 1929, te otkad zna za sebe zainteresiran za sve što je u vezi s plesom, pjesmom i glumom, on je kazališno prisutan i prije 1956, kad započinje njegov profesionalni angažman u splitskom kazalištu.
Od polovice pedesetih prošloga stoljeća igra u baletnom ansamblu i kao solist, redom u Bombardellijevu Strancu, u Adamovoj Giselle, u Romeu i Juliji Prokofjeva, u Ravelovu Boleru, u Lhotkinu Đavlu u selu... Istodobno, nosi brojne i značajne role dramskog repertoara u Shakespeareovu Mletačkom trgovcu, Braći Karamazov Dostojevskoga, DržićevuDundu Maroju, da bi od polovice šezdesetih ostvario seriju uloga u operetnom i žanru musicala poput Nikole u AlbinijevuBarunu Trenku ili poručnika Gilmartina u Fainovoj Calamity Jane.
Vrcin komički potencijal, tako snažno naznačen ulogom Mara u Držićevu Dundu Maroju, bit će upečatljivo nastavljen i ulogom Kontea u Begovićevoj Amerikanskoj jahti u splitskoj luci krajem šezdesetih, a podjednake scenske poslastice predstavljale su i njegove kasnije scenske realizacije Šime Grdelina u de Filippovoj Šjora Fili, savezničkog oficira u Maloj Floramye ili gospodina Fanata te Mikule ribara u Spli'skom akvarelu od kraja sedamdesetih pa sve do devedesetih.
Jednako kao što kazalištu nije mogao reći zbogom ni kad je umirovljen 1991. godine, nego je glumački ostao prisutan još cijelo desetljeće i pol, sve do Gounodovog Fausta u Dolenčićevoj režiji 2008, tako isto ga i na televiziji (Malo i Velo misto) i na filmu pratimo kroz brojna desetljeća (Ludi dani, Ivanjska noć, Zadarski memento, Život sa stricem, Da mi je biti morski pas...) sve do Ostojićeva filma Ta divna splitska noć (2004)...
Sad kad šjor Pero Vrca više ne može doći nama u kazalište, nego moramo mi njemu, na tzv. posljednji oproštaj, nemoguće je da se ne sjetimo one dobro znane kako cijeli život i nije ništa drugo do jedna neprospavana noć.
Pero Vrca bit će pokopan u četvrtak, 4. veljače u 16 sati u Bajagićima kod Sinja, a ispraćaj na Lovrincu bit će u 13.30 sati.
nikad čuo. .djeca umiru pa se ne piše. .a ne tam neki 'glumci'