očetkom listopada Mađarska nacionalna galerija u Budimpešti produžila je trajanje izložbe "Dada i nadrealizam" za dva tjedna. Pozamašna zbirka radikalnih djela iz fundusa Izraelskog muzeja u Jeruzalemu s razlogom je privukla veliku pozornost, kako mađarske tako i strane publike. Prije svega zbog toga što je isti muzej postao nezaobilazna institucija za proučavanje intrigantne povijesti umjetničkih zbivanja na europskom tlu. Mađarski je kustoski tim iskoristio prigodu pa je uz podršku avangardnog paketa iz Jeruzalema proširio koncepciju izložbe i na domaću scenu. Naime, pod nazivom "Preuređena stvarnost" detektirali su resurse dadaizma i nadrealizma u vlastitoj sredini.
Radikalno lijevi ili ne?
Počevši od bečkih vremena časopisa "Ma" i njegova glavnog urednika Lajosa Kassáka, pa sve do osamdesetih uz koje se veže ime pokojnog Miklósa Erdélyja, vrlo važne figure medijske umjetnosti u Budimpešti. Čovjeka koji se u nekoliko navrata predstavio zagrebačkoj publici, začudnim filmovima, u Multimedijskom centru u Zagrebu početkom osamdesetih kada je taj isti centar vodio pokojni Ivan Ladislav Galeta. Erdély je bio siva eminencija budimpeštanske scene, pogotovu zato što je medijskim sredstvima mijenjao tijek vremena te je vješto manipulirao različitim razinama stvarnosti. Dakle, na osebujan je način razvodio nadrealističku doktrinu u doba komunističkog terora nad mađarskom stvarnošću. Hibridna retrospektiva zanimljiva je iz nekoliko razloga i, kao takva, mogla bi poslužiti primjerom hrvatskim kustosima koji u posljednje vrijeme odrađuju povijesne preglede, uglavnom iz razdoblja prije i poslije šezdesetih. Djelatnici MNG-a, smještenog u palači u starom dijelu mađarske prijestolnice (Budimu), otvorili su prolaz iz jeruzalemske riznice avangarde prema iznimnim likovima iz vlastite prošlosti. Ne samo što su upozorili na kontinuitet zbivanja pod zastavom nadrealističkog pokreta, nego su na "živim" primjerima iz vlastite sredine ukazali na podudarnosti u mađarskom metafizičkom receptu. Možda i nehotice. Bez obzira na orijentaciju radikalnih umjetnika – bila ona izrazito lijeva ili ne – svi su, zapravo, dadaistički recept koristili kao neki oblik eskapizma. Bio on emigrantskog predznaka kao u slučaju Kassákove ekipe, ili znatno više iracionalan – strogo u domeni medijske umjetnosti – za sve koji su bili prisiljeni živjeti socijalističku stvarnost.
Policijsko društvo
Među njima, osim Erdélyja, svakako treba spomenuti Tamása Szentjobyja i Attalaija Gábora. Oni su na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, medijsku ironiju spram policijski orijentiranog društva crpili iz dadaističke ostavštine jednoga Marcela Duchampa. Ta veza na daljinu vjerojatno je bila dodatni stimulans za organizatore hibridne retrospektive u staroj palači s južne strane Dunava. Replike Duchampovih readymade objekata, njih trinaest, prve su važnije donacije (1972.) Izraelskom muzeju od Artura Schwarza. Dobrog poznavatelja pariške scene iz ranih dvadesetih i tridesetih 20. stoljeća te stručnjaka za umjetničku alkemiju na Duchampov način. Čovjeka koji je kasnijom donacijom (1998.) doista zadužio izraelsku instituciju i gurnuo je u prvi red po važnosti artefakata iz perioda dade i surealizma. Osim ranih radova Dalija, Picabije, Bretona, Éluarda, Ernsta, Dorothee Tanning, Massona, Miróa, Raya, Arpa i drugih, bivši je milanski galerist donirao pozamašan broj raritetnih publikacija – knjiga, kataloga i časopisa – zbog čega je dodatno osnažio poziciju muzeja s Bliskoga istoka. Donacije, dakako, nisu isključivo vezane uz Veru i Artura Schwarza. Imena drugih kolekcionara, ujedno prijatelja i donatora muzeja, raspršena su diljem svijeta – New Yorka, Chicaga, Londona, Pariza, Ženeve... Među izlošcima koji privlače pozornost svakako je replika "Fontane" – njezin izgubljeni original je iz 1917. Riječ je famoznom, naopako okrenutom pisoaru, povijesnom primjeru ready-madea kojim je francuski umjetnik-kartezijanac (Duchamp) američku javnost upoznao s doktrinom dada pokreta. Prema njoj umjetnici više nisu bili dužni tehničkom vještinom potvrđivati umjetnički talent. Bilo je dovoljno izabrati gotovu stvar, sliku ili objekt, gurnuti ih u domenu umjetnosti i na taj način promijeniti njihov kontekst.
Po sličnom, naopakom ritualu, isti se umjetnik prerušavao u svoj ženski alter ego. Tako prerušenog fotografirao ga je Man Ray, kolega i prijatelj, a njihov zajednički projekt kao da je vrlo rano, gotovo stoljeće unazad, nagovijestio široki umjetnički interes za temu rodnog identiteta. I ne samo umjetnički, jer ta se priča trenutačno, poput virusa, širi u gotovo sve domene neoliberalnog društva. Simptomatično je to što na plakatu kojim se reklamira budimpeštanska izložba stoji fotografija Salvadora Dalija pokraj lubanje sastavljene od golih ženskih tijela. Tipična maniristička parafraza na račun erosa i "života" iz 1951. Autor fotografije je američki portretist Philippe Halsman (rođen u Rigi) i ona je, također, dio neprocjenjive zbirke Izraelskog muzeja.
>> Umjetnik govori o dokumentarcu “Projekt rak” ne odričući se kontroverznog 68-škog kreda
