Borivoj Dovniković jedan od naših najznačajnijih ilustratora, karikaturista, strip-umjetnika i animatora. A upravo je u suradnji s Udrugom hrvatsko-srpskog prijateljstva, jedinom takvom u Hrvatskoj, objavio strip-slikovnicu namijenjenu učenju ćirilice za najmlađe. S Dovnikovićem porazgovarali smo i o njegovu najnovijem pothvatu, ali i radu na samim počecima animiranog filma u Hrvatskoj, prijateljstvu s Dušanom Vukotićem, snazi karikature i još mnogo toga.
Kako je došlo do objavljivanja slikovnice “Čipko i djed Filip” u izdanju Udruge hrvatsko-srpskog prijateljstva?
Osobno ne sudjelujem u akcijama te udruge niti sam strip crtao s tom namjenom iako sam počašćen što je od njega načinjena slikovnica za promociju ćirilice u Hrvatskoj. Sredinom devedesetih u Zagrebu smo u Srpskom kulturno društvu pokrenuli mjesečnik za kulturu Prosvjeta, gdje sam preuzeo brigu o dizajnu. Istovremeno se pojavila potreba za časopisom za srpsku djecu kako bismo nadoknadili manjak koji se u novoj Hrvatskoj pojavio u školstvu. Uskoro se pojavila “Bijela pčela” na ćirilici i sa sadržajima iz srpske historije i kulture, čije je izdavanje preuzela je SKD Prosvjeta u Rijeci. Meni su namijenili zadnju omotnu stranicu – i od tog prvog broja do danas za njih crtam strip “Čipko i djed Filip”, koji mogu pratiti oni koji znaju ćirilicu ili je žele naučiti.
Predsjednik udruge Nikola Ivaniš izjavio je da je to objektivno malen, ali simbolično velik projekt. Zašto nam je danas, nakon što se godinama potežu problemi vezani za ćirilične ploče, potrebna jedna ovakva slikovnica?
Cijeloga svojeg poduljeg života bio sam lišen isključivosti i nesnošljivosti koja u nas graniči s mržnjom, pa i nove probleme oko Srba i njihova pisma vidim kao nepotrebne. Za povratak u normalno stanje potrebni su dobronamjerni napori obiju strana. Naš divni kraj zajednička je postojbina obaju naroda, i ne mogu zamisliti da će, na primjer, škole u Vukovaru zauvijek ostati podijeljene na hrvatsku i srpsku polovinu! Ako ova slikovnica imalo tome doprinese, bit ću zadovoljan. Neprekidno ponavljam, što bi bilo da tako žive višenacionalne zajednice u nekim europskim državama? Ne tvrdim da tamo nema problema, ali se problemi rješavaju na civilizirane načine. Šezdesetih godina na međunarodnim festivalima animacije mnogo smo se družili s kolegama iz raznih zemalja. Pod teretom naših balkanskih iskustava, jednom smo pitali Švicarce kako oni uspijevaju održavati zajednički život svojih nacija bez sukoba. Objasnili su nam veoma kratko: međusobni sukobi ogledaju se u anegdotama jednih o drugima – Nijemci su suviše marljivi i precizni, Francuzi se hvale svojom kulturom, a Talijani vole više pjesmu od rada. Ali uspješan biznis ono je što ih drži zajedno.
Svojedobno ste ispričali zanimljivu priču o svom prvom javnom likovnom nastupu – natpisu “Nema brašna” u izlogu jedne beogradske prodavaonice?
Anegdota ilustrira moja nastojanja prema likovnim kvalitetama već od djetinjstva. Nakon bježanja s ocem iz NDH, u Beogradu smo se 1941. našli kod tetke. U danima nastupanja njemačke okupacije došlo je do nestašica životnih potrepština. Jednog sam dana u susjedovu izlogu ugledao obavijest ispisanu polupismenim rukopisom: NEMA BRAŠNA! Zgrozio sam se, pa sam kod kuće nacrtao svojim dizajnom istu obavijest i odnio je prodavaču u trgovini. On je prihvatio letak i prilijepio ga na staklo izloga. Nakon toga sam malo-malo istrčavao pred dućan da vidim kako ljudi čitaju obavijest. Bio je to moj prvi rad izložen u javnosti!
Kako se rodila ta vaša ljubav prema ilustraciji?
Otac mi je govorio da mi je olovka bila u ruci od treće godine. I da je htio, nije to mogao mijenjati. Naravno, i on je, kao i svi drugi roditelji, sanjao da mu sin kao odličan učenik postane liječnik ili advokat, no vrlo brzo je odustao od tih snova i, ne bez ponosa, priklonio se mom talentu. Već nakon osnovne škole postalo je jasno da ću biti “umjetnik”, i tome je potom sve bilo podređeno. Tada nije bilo televizije, kinoulaznice su bile relativno skupe te su novine bile najdostupnija dječja zabava, a u novinama strip! Ne nazivaju bez sumnje te godine zlatnim dobom stripa. Dok su moji drugari pratili samo sadržaj, ja sam u stripovima uživao i kao u likovnim ostvarenjima: proučavao sam položaje nogu junaka, dijelove tijela u sjeni, odnose pejsaža prema likovima... Jednom riječju, sanjao sam kako ću u budućnosti sâm stvarati svoje stripove. A posebna uzbuđenja doživljavao sam kad sam u kinu prije igranih filmova pratio oživljene stripove, američke crtane filmove – i to u koloru iako su se igrani filmovi pojavili u koloru pojavili tek kasnih tridesetih godina! I tu se rodila i sklonost animiranom filmu. Budućnost je brzo došla: prvi svoj strip objavio sam 1945., a profesionalno sam se počeo baviti animacijom već 1950. godine.
Crteži su vas kao dijete spasili od smrti kada ste u vihoru Drugog svjetskog rata s ocem bježali iz Osijeka?
Tijekom bijega iz Hrvatske našli smo se sa skromnom prtljagom u presjedanju na vinkovačkom kolodvoru. Tamo su nas kao putnike “za prijeko” sproveli u kancelariju jednom prilično ravnodušnom četrdesetogodišnjem policajcu i mladom golobradom ustaši iz čijih je očiju sijevala mržnja i opasnost. Problem je nastao kad su pomno proučili naš kupljeni njemački Passierschein u kojem nije bilo potvrde osječkih vlasti. Policajac je dohvatio telefon da u Osijeku provjeri stvar, no nije dobio vezu te je nastavio s pretraživanjem naše prtljage. I u koferu je naišao na moje školske crteže jer tata nije propustio da uz najpotrebnije stvari ponese i njih. Među njima je bio crtež s naslovom Hrvat, pa geografska karta Banovine Hrvatske. Nakon što ih je zainteresirano prelistao, zapitao je: “Tko je to nacrtao?” “Ja”, rekoh. Gleda on crteže, gleda, pa veli: ”I moj je sin tvojih godina...” Osjetili smo da se situacija primirila, omekšala. Ne obazirući se na svog nervoznog mladog partnera, policajac je odlučio da više ne zove Osijek i da nas pusti. Na koncu, pečat na njemačkoj propusnici bio je dovoljan da potpuno umiri njegovu službenu savjest. Skupili smo našu prtljagu i pomiješali se u nedalekoj čekaonici s ostalim putnicima, da bismo sačekali vlak prema granici sa Srbijom.
U Zagrebu ste studirali na Akademiji likovnih umjetnosti, ali ste je uskoro napustili i fokusirali se na karikaturu i ilustraciju. Kako ste se na to odlučili?
Ujesen 1949. prešao sam u Zagreb da studiram slikarstvo. Već sljedećeg dana posjetio sam zgradu Vjesnika, da posjetim redakciju enigmatskog tjednika Problem, s kojim sam surađivao kao srednjoškolac i sad sam htio vidjeti kakve su mogućnosti za pojačanje studentske stipendije u tisku. Dečki su me uputili u redakciju Kerempuha, u kojem Fadil Hažić okuplja crtače za svoj list. Nije mi trebalo mnogo govoriti, već sutradan našao sam se u Boškovićevoj ulici 36. Primio me je urednik Hadžić, prelistao je ogledne crteže koje sam mu donio i konstatirao da bi od mene moglo nešto biti. Od tog časa snovi su se počeli ostvarivati. Već za mjesec dana bio sam stalni namještenik, karikaturist Kerempuha, ravnopravni kolega Otta Reisingera, Ive Kušanića, Alfreda Pala, Nikole Mucavca, te najmlađih Vlade Delača i Dušana Vukotića i, što je najvažnije, svog stripovskog idola Waltera Neugebauera! Nastavio sam provoditi dvostruki život: dopodne u Akademiji, ostali dio dana u redakciji. Zbog novinarske plaće odrekao sam se studentske stipendije. A kad sam se već sljedećeg proljeća s Delačem pridružio Walteru u avanturi pokretanja crtanog filma, morao sam birati između rada i studija. Odabrao sam budućnost koja mi je bila bliža: film i novine.
Jeste li zbog nekih riskantnijih crteža ikada imali problema? U Francuskoj su nedavno, moramo spomenuti, zbog karikature ubijeni članovi redakcije Charlie Hebdo, a nedavno i jedan profesor...
Moj zavičaj, istočna Slavonija, poznata je po sklonosti humoru i satiri, jer je nekada u odnosu prema ostalim dijelovima zemlje bila bogata i sita. Koliko mi je poznato, jedino naši bećarci imali su larpurlartističku poeziju (Ja u sobi, žena na vr’ bašče, ženo moja, udarim te ciglom!). Kad se to spoji s mojim crtačkim umijećem, životni izbor na karikaturu bio je logičan. A što se tiče riskantnog poziva karikaturista, apsolutno nikada nisam imao problema ni s cenzurom ni s javnošću. Godine 1945. prihvatili smo uvjete da ne diramo u temelje novog poretka i da iz svog interesa isključimo vrhovne rukovodioce na čelu s Titom. To nam nije smetalo jer je Jugoslavija 1948. godine raskinula sa Sovjetskim Savezom i staljinizmom i krenula novim putem. Bili smo za to, kao i većina naroda. Kerempuh je bio na čelu bitke protiv tog njihova socijalizma. Krajem pedesetih dvije godine bio sam karikaturist beogradskog Ježa. Ni tamo nisam imao problem s cenzurom. Slučaj pariškog Charlie Hebdoa primjer je vrhunskog svjetskog novinarstva. Ja sam se, kao i naši kolege, svrstao na njihovu stranu, ali nisam siguran da bih ponovio njihov pothvat.
Kako su izgledali vaši animatorski počeci – prvo u Duga filmu, a zatim i u slavnom Zagreb filmu?
Bio sam u grupi s Walterom Neugebauerom koja je u redakciji Kerempuha pokrenula našu modernu umjetničku animaciju. Godine 1951. godine realizirali smo prvi hrvatski/jugoslavenski umjetnički animirani film “Veliki miting”, na osnovi kojeg smo od zajednice dobili sredstva za naše prvo poduzeće za animaciju Duga film. Tu je počela je cijela povijesna priča: Studio Zagreb filma, Zagrebačka škola animiranog filma, Međunarodni filmski festival, Akademija animiranog filma...
Prijateljevali ste tada i s našim oskarovcem Dušanom Vukotićem. Kakva je atmosfera vladala kada je dobio tu nagradu?
S Duškom sam postao bliski prijatelj od časa kad sam stigao u Kerempuh. S Vladom Delačem bili smo najmlađi u redakciji i, što je najvažnije, momci iz provincije koji su došli u Zagreb da studiraju i da se natječu s najvećim karikaturistima u glavnom gradu Republike. Neko smo vrijeme dijelili i podstanarsku sobu u Masarykovoj ulici, pokraj Kazališne kavane. U beskrajnim diskusijama razmatrali smo uspomene, sadašnjost i planove, a poslije smo bili međusobni vjenčani kumovi. Vud se nije odmah priključio našoj grupi budućih animatora, u toj novoj umjetnosti odlučio se okušati tek nakon pokretanja Duga filma. Da se ne bi miješao s ostalim animatorima početnicima, ja sam njegov crtaći stol smjestio u svoju autorsku sobu. On je nevjerojatno brzo svladao osnove oživljavanja crteža, i direktor Hadžić dao mu je (na koncu, kao svom karikaturistu iz Kerempuha) zasebnu sobu. Tako je Vukotić počeo svoju filmsku karijeru, a već desetak godina poslije postao je i oskarovac. Poznato je da je vijest o Vukotićevu Oscaru u Jugoslaviji primljena kao Nobelova nagrada Ivi Andriću. Zemlja je bila u pozitivnom šoku, novine su pisale “Hvala ti, Vukotiću!” Nakon bezbroj priznanja, postao je i poslanik Savezne skupštine u Beogradu! U samom studiju u Zagreb filmu atmosfera je bila također svečarska, ali skromnija. Na proslavi cure su Vudu kao nagradu svečano uručile kutiju tadašnjeg deterdženta Oskar.
Godina 2020. napokon je iza nas, ali njene će posljedice trajati. Kako se nosite s karantenama, zabranama..?
Zanimljivo je da se moj život, posebno u mirovini posljednjih trideset godina, odvija u svojevrsnoj izolaciji. Radim kod kuće i rijetko izlazim van. Danas je u pandemiji to dovedeno do apsurda – ne rijetko, nego gotovo uopće ne izlazim izvan stana, i smeta mi što se ne mogu sastajati s prijateljima ili novinarima u susjednom caféu na Aveniji Dubrava. S najbližim kolegama čujem se samo telefonom ili e-mailom. A to nije ljudski. Čak i kad smo zajedno, smetaju mi maske na licima, a znam da su nužne. Kao i međusobne distance. Neizmjerno me čude brojni ljudi koji se ne drže epidemioloških mjera, pa se neće ni cijepiti, jer primitivno imaju svoje mišljenje o tome. Ja znam mnogo o karikaturi i crtanom filmu, ali o virusnim opasnostima slušam stručnjake. Cijepio sam se sa suprugom protiv gripe, i cijepit ću se, kao devedesetogodišnjak, protiv COVID-a među prvima. Cjepivo će nas dovesti u nekadašnji normalni život! A što se tiče planova, nema mnogo problema. Dovoljno je, u mojim godinama, da ispunjavam redovite obveze: karikaturu u tjedniku Novosti te stripovski serijal “Čipko i djed Filip”. Koliko stignem, pišem svoje memoare, ako ih tako mogu nazvati, pod naslovom “Život s olovkom”. Treba ispričati novim generacijama kako sam od 1930. proživio pet različitih država na istom teritoriju: Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, Nedićevu Srbiju, SFRJ i samostalnu Hrvatsku – i ostao isti, čovjek s olovkom...
Hvala tebi, ali Hrvati imaju svoj jezik i pismo, a jezik i pismo naših krvnika i mučitelja bit će uvijek jezik krvnika i mučitelja!!