Ogroman zid, s jedne strane crn, s druge bijel. U njemu mala vrata. Na sceni HNK Zagreb on je poput “lopate” koja glumce gura prema publici. Više od dva sata predstave glumci su gotovo isključivo na prostoru pokrivenog orkestra, dok pomični zid u okretu tek nekoliko puta pokaže dubinu scene. Tamo negdje na njezinu dnu vide se ‘štenderi’ s kostimima, ispred toga stolci na kojima sjede glumci. Cijelo vrijeme gledatelj čeka da se taj zid otvori, da se nešto dogodi. I ne dočeka!
Nažalost, nekorištenje scene možda je i najmanji problem Shakespeareove “Zimske priče”, koju je režirala gošća iz Britanije Polly Tritschler, u dramaturškoj obradi Sanje Ivić (prema prijevodu Milana Bogdanovića i dr. Branka Gavelle, kako je najavljeno na presici, ali ne i u programskoj knjižici), te uz Ivicu Buljana, ravnatelja Drame HNK Zagreb, u svojstvu umjetničkog savjetnika.
Osnovno pitanje koje se nameće jest: zašto baš taj Shakespeare? “Zimska priča”, a bolje bi zapravo bilo “Zimska bajka”, kasno je bardovo djelo (praizvedeno 1611.) u kojem se on vraća nekim svojim starim motivima. Onaj prvi i najvažniji koji pokreće tragediju je ljubomora. Ali dok znamo i razumijemo zašto je Othello ljubomoran, shvaćamo njegovu inferiornost i ranjivost izraženu kroz boju njegove kože, ona je ovdje kod Leonta tek patologija. Autor ne objašnjava zašto čovjek u sretnom braku, čovjek koji voli ženu i sina, pred rođenje drugog djeteta, odjednom postaje monstrum koji želi ubiti prijatelja iz djetinjstva (koji ipak pobjegne), ženu potjera u tamnicu, tek rođeno dijete ostavi na žalu daleke zemlje... U tekstu nema okidača, stoga ga treba stvoriti u glavi glumca. Redateljici to očito nije pošlo za rukom i u tome je Dragan Despot jednostavno kolateralna žrtva. Gledaš sjajnog glumca – i ne vjeruješ mu.
Čak i ako prihvatimo teoriju po kojoj Shakespeare u zimi svog života ovim djelom ispituje koji su to grijesi nakon kojih nema povratka, a krivica za smrt djeteta svakako je najveći takav grijeh, ostaje činjenica da baš ovu bajku treba nekako “usidriti” u sadašnji trenutak. Britanska jednostavnost kao redateljski kredo, suvremeni kostimi Ane Savić Gecan i taj nesretni zid, djelo scenografa Johannesa Schütza, čak i u ovo naše trumpovsko doba jednostavno nisu dovoljni.
Da, na kraju komada, kada kip kraljice "oživi", iako je u autorovim riječima skrivena mogućnost da ju je vjerna dvorska dama sakrila i štitila dugih 16 godina, a kralj padne pred nju na koljenima, oprosta nema. Tek dvoje ljudi koji jedno drugome nemaju više što reći, dvoje ljudi koji se više ne mogu ni pogledati. Najbolje stihove Shakespeare je ovdje napisao ženama – kraljici Hermioni i njezinoj dvorskoj dami Paulini i zaista Alma Prica i Jadranka Đokić najbolji su glumački dio predstave. One su te kojima vjerujemo, baš kao što vjerujemo Liviju Badurini i Mislavu Čavajdi u ulogama Poliksena i Camilla, dok Luca Anić i Luka Dragić u ulogama mladog zaljubljenog para koji nadživi sve tragedije, ovdje slave radost igre.
No, kako je riječ o stihovima, i ovaj je put “probijalo uši” koliko su neki glumci nerazumljivi na sceni. Jasno je da njihovo “mumljanje” ne može riješiti britanska redateljica, ali je baš zbog svetog ritma u Shakespeareovim stihovima Buljan trebao biti mnogo stroži sa svojim ansamblom. Glazbu za predstavu – samo na udaraljkama – skladao je Marc Tritschler, a uživo je u predstavi, strateško smješteni u ložama, izvode Borna i Fran Šercar.
Još jedan genijalni "uspjeh" D. Vrgoč i Buljana...Čudi me da ste smogli bar malo objektivnosti...Možda još nešto o razlozima odlaska redateljice u pola nedovršena posla?