Od 1. ožujka Satiričko kazalište vodi Sonja Kovačić, žena koja se pomaknula tek jednu ulicu i iz Frankopanske stigla u Ilicu, iz Gavelle u Kerempuh. Iza nje je nevjerojatno zanimljiva kazališne karijera jer ona je svoj život u teatru počela još kao vrlo mlada djevojka, radila je tada kao biljeterka, da bi sada vodila jedno od najposjećenijih zagrebačkih kazališta. I dok svi ističu da je ona prva žena na čelu tog kazališta, Sonja spremno poručuje da smijeh i satira nemaju spol. Stoga je nakon prvih mjesec dana na čelnom mjestu Kerempuha pravi trenutak da saznamo s kakvim je planovima došla u kazalište u kojem caruje smijeh.
Kako je prošao prvi mjesec na čelu Kerempuha? Koji su vas poslovi prvi dočekali?
U Kerempuhu sam sada točno mjesec dana. Ubrzo nakon mog dolaska izveden je ˝Razbijeni vrč˝ pa sam tako već 13 dana nakon dolaska imala prvu premijeru. Naravno, i prije samog početka rada obavila sam razgovore i preliminarne dogovore u kojima sam se pripremala za sve ono što dolazi. Ipak, rad u kazalištu je praksa i ne može se čovjek za to pripremiti samo kondicijski, nego treba početi konkretno raditi, ući u svakodnevicu. Prvi mjesec prošao je u odličnoj atmosferi, dočekana sam izrazito srdačno i odmah smo započeli radno i dinamično, kao da smo stari uigrani tim. Osim premijere, krenuli smo s probama za novu predstavu, ˝Happy End˝ u režiji Nikole Zavišića, a počeli su i dogovori za Dane satire Fadila Hadžića. Uz ovaj ljepši, kreativni dio posla, dočekala me i gomila onog administrativnog, ulaženje u poslovanje kazališta, proučavanje internih akata, upoznavanje s funkcioniranjem kuće.
Kako kazalište ˝vozi˝ do kraja sezone, koliko tu ima mjesta za vaše planove i nove projekte?
Do kraja sezone preostalo nam je održati još jednu premijeru, 22. travnja, spomenute predstave ˝Happy End˝. Riječ je o optimističnoj mračnoj komičnoj diskoavanturi s pjevanjem, kako je autor opisuje. U fokusu je mlada žena u ranim tridesetima, visokoobrazovana i kreativna, ali nezaposlena i bolno usamljena, u želji za istinskom romansom. U svemu će se tome nastojati pomicati granice između fikcije i realiteta u metateatarskom ključu. Veliko mi je zadovoljstvo što prvi put, ne samo u Kerempuhu već i u zagrebačkom institucionalnom teatru, radi Nikola Zavišić, izrazito zanimljiv umjetnik koji je magistrirao na Kazališnom fakultetu Akademije lijepih umjetnosti u Pragu, na Katedri za režiju u alternativnom i lutkarskom kazalištu 2003. godine. Bavio se kazališnom režijom, dramaturgijom i oblikovanjem svjetla, a već je režirao u Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori, BiH, Hrvatskoj, Rusiji, Češkoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Godine 2002. bio je asistent A. J. Weissbarda, oblikovatelj rasvjete kod redatelja Roberta Wilsona, da spomenemo samo neke ključne točke njegove biografije. Režirao je u brojnim kazalištima za djecu i odrasle, osvojio mnoge nagrade te s nestrpljenjem očekujemo sve ono što će nam njegova predstava donijeti, a za sada mogu reći da probe idu izvrsno. Isto tako, radimo planove i za iduće projekte i sezonu.
Što su bile ključne točke vašeg programa zbog kojeg ste dobili ravnateljstvo nad Satiričkim kazalištem Kerempuh?
Pretpostavljam da je jedna od ključnih činjenica koja je presudila u moju korist bilo moje iskustvo i poznavanje kazališnog mehanizma jer sam u njemu prošla sva zanimanja i pratila procese iz svih mogućih perspektiva. Prije dolaska u Kerempuh provela sam gotovo 26 godina u kazalištu Gavella, u kojemu sam od 2005. godine radila kao izvršna producentica. Godine 2014. nekoliko sam mjeseci obnašala i dužnost v.d. ravnatelja. Svemu tome prethodio je posao inspicijentice, vrlo dragocjen za poseban uvid u svijet onoga što se događa na sceni i iza nje, da bih 2001. godine prešla u organizaciju i paralelno studirala produkciju na zagrebačkoj ADU. Sve u svemu, kazalište je moja velika ljubav i privlačilo me još od srednjoškolskih dana, tijekom kojih sam, najprije u Histrionima, a potom i u Gavelli, radila kao biljeterka. Zaigrala sam tijekom godina i u dvije Gavelline predstave – "Mjesec dana na selu" i "Antigona". Što se samog mog programa tiče, težište sam definitivno stavila na repertoar, na suvremena djela, na naručivanje tekstova domaćih pisaca, na klasike te na redatelje koji ranije nisu imali prilike režirati u Kerempuhu. Naravno, dosta toga ovisi i o financijskoj situaciji koja je vrlo neizvjesna u ovom trenutku.
Smeta li vam što svi ističu kako ste prva žena na čelu ovog kazališta?
To mi apsolutno ne smeta jer to je činjenica. Ne igram na tu kartu niti tako gledam na svoje suradnike. U Kerempuhovoj sam upravi okružena ženama tako da, iako su dugo vladali muškarci, ovdje se itekako osjeća ženska energija. Kao što muškarac na nekoj poziciji može dati svoj pečat, daje ga i žena, ali prvenstveno ga daje nečija osobnost. No, izuzetno je važno svakodnevno se boriti protiv predrasuda i bilo kakvih stereotipa. Što se žena tiče, trenutačno ih je u hrvatskim kazalištima mnogo upravo na vodećim pozicijama i meni je čast biti u tako dobrom društvu.
Imaju li humor i satira spol?
Nemaju i nitko u satiri nije pošteđen. Ona otvara perspektive, probija okvire i lomi razne ladice. U tome i jest zanimljivost naših uvida, kada nam se odjednom prošire vidici i nikada više ne gledamo stvari na isti način. Takvom pristupu treba trajno težiti, u svemu.
Predstavu ˝Hrvatski put ka sreći˝ Bobe Jelčića poslali ste na ulicu, pred prolaznike. Zašto je to važno?
Bilo mi je važno približiti tu predstavu nekoj novoj publici i skrenuti na nju pozornost na drugi način, izvan okvira naše kazališne scene. Tako se ta potraga za srećom, o kojoj se govori, mogla smjestiti u kontekst gradskih prostora koji su od povijesnog i simboličnog značaja, a scene su se izvele na Trgu Republike Hrvatske, ispred Muzičke akademije. Odaziv je bio izvrstan, izazvali smo veliko zanimanje i vjerujem da je to i izvođačima i publici bilo jedno drukčije kazališno iskustvo. Važno je približiti ljudima kazalište, osvijestiti koliko je ono dio nas samih i pozvati ih na predstavu, na jedinstveni i neponovljivi susret jednog čovjeka s drugim, u vremenu koje već postaje prošlost onog trenutka kada se odvija. Po tome je kazalište uzbudljivo i zato žilavo prkosi svim izazovima s kojima je suočeno.
Baš je to predstava koju je malo tko očekivao u Kerempuhu. Rekla bih da je to jedno od zagrebačkih kazališta koje ima vrlo vjernu publiku, no kako steći novu?
Zadatak je marketinga i mene kao ravnateljice pronaći nove kanale, načine kako doći do nove publike, prvenstveno mlađe, a naročito studentske koje je malo u svim kazalištima. Zato krećemo u jedan novi projekt u kojem ćemo pokušati približiti kazalište Kerempuh studentskoj populaciji, a osim društvenim mrežama, služit ćemo se i drugim internetskim kanalima.
Koliko se još osjeća koronakriza na prodaji ulaznica?
Osjeća se utoliko što se puno ljudi bojalo, a i dalje se boji, odlaska u zatvorene prostore. Financijske su posljedice ozbiljne i osjećat će se još dugo vremena. Potpuno je razumljiv strah, kao i potrebno vrijeme da se svi polako opustimo i vratimo na stare navike. S druge pak strane, interesa za kazalište ima, velik je i možemo biti zahvalni svojoj publici što nas i u ovim užasnim vremenima globalne krize vjerno prati. Poskupio je život kao takav, a to je očito trend koji će se itekako nastaviti, ali unatoč svemu, ljudi pronalaze sredstva i vraćaju se glumcima, kazalištu i predstavama. Zbog toga imamo sve razloge gledati na budućnost optimistično.
Kakvi su planovi za Dane satire Fadila Hadžića 2022.?
Dani satire 2020. pomakli su se s lipnja na rujan, zbog koronamjera i lockdowna i samo je te godine izostao međunarodni karakter festivala. No festival se održao te je odigrano deset predstava. Već je 2021. sve vraćeno u normalni termin, Kerempuh je ugostio četrnaest predstava, a stigle su produkcije iz Slovenije, Srbije te BiH. Ove će godine, nadamo se, sve biti održano bez odstupanja, a koje predstave dolaze, znat će se tijekom travnja. Unaprijed se veselimo našoj vjernoj publici, svim gostujućim umjetnicima i punim dvoranama na 46. izdanju festivala Dani satire Fadila Hadžića.
