Reći da je to bio posve amaterski kazališni pokušaj bila bi velika uvreda prema svim amaterima koji se predano i nadahnuto bave kazalištem. A upravo takva ocjena nameće se nakon premijere "Zagrepčanke" Erato teatra jer sve što je moglo poći krivo pošlo je u ovom pokušaju da se na scenu vrati ne samo legendarni roman Branislava Glumca već i oživi sjaj legendarne istoimene predstave iz 1976. godine, u kojoj su briljirali Branka Cvitković i Božidar Orešković.
Jedan od osnovnih problema leži u dramatizaciji predstave. Dramaturg Patrik Gregurec, koji je i autor adaptacije, od intrigantnog tkiva romana uspio je stvoriti miš-maš u kojem je ljubavna priča, zajedno s akterima, ostala u zapećku. Vanja i Marijana su hrvatski i socijalistički Romeo i Julija, dvoje izgubljenih ljudi, studentica medicine i slagar čija je strastvena ljubav osuđena na propast zbog društva u kojem žive. U romanu je to društvo jasno podijeljeno na šljakere i crveno plemstvo, a kada se tome doda i težak život (i smrt) radničke obitelji i krajnja disfunkcionalnost bogataške, jasno je da ljubav tu nema šanse. U predstavi su te granice fluidne, motivi nejasni, tijek priče zbrkan, kemija između zaljubljenih sasvim nevidljiva. A redatelj Dražen Krešić sve te likove na kojima dramaturg inzistira režira na način da su neki tek glasovi sa snimki, a oni važniji su prisutni na sceni, ali pri tome ne nalazi prava rješenja u kojima je isti glumac ljubavnik, ali i otac glavne junakinje, dok je glumica i Marijana i vlastita majka, ali i Vanjin najbolji prijatelj. Do kojih apsurda to dovodi, dovoljno pokazuje detalj u kojem glumica govori o svojoj mladosti.
Naime, jedan od glavnih okidača u drami, ali i objašnjenje ponašanja glavne junakinje činjenica je da ju je otac podvodio kada je imala svega 15 godina, a sve kako bi mu moćni prijatelji omogućili napredovanje i zaradu. Kada glumica govori o tom traumatskom iskustvu, redatelj joj dozvoljava da tepa, kao da se vraća u djetinjstvo kada je imala tri ili četiri godine. A nad svim tim promašajima caruje iritantni mrak koji vlada scenom. Nakon početnog šoka i spoznaje da scenski reflektori nisu u kvaru, a ta je svjetla oblikovao Martin Šatović, postaje jasno da je to još jedna odluka koja ide de na dušu redatelja. On je lica svojih glumaca ostavio u mraku ili polumraku, i to ne samo u nekim, primjerice ljubavnim scenama, već gledatelj ima osjećaj da barem 85 posto vremena "gleda" radiodramu.
Stoga ne pitajte kako glumci glume. Znamo samo da su premijeru odigrali Nikolina Prkačin i Domagoj Janković. A nakon cjelonoćnog ponovnog čitanja "Zagrepčanke" jasno je samo jedno: ni ona ni Branislav Glumac ovo nisu zaslužili. To je još uvijek moćan roman, priča o ljubavi i propasti, puna strasti, izdaje, suza, znoja i sperme... koju na nov način (nikako ne ovako) trebaju upoznati i nove generacije ne samo čitatelja već i kazališnih gledatelja.
