Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu punom parom priprema najnoviju veliku izložbu “Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj”. Otvara se 12. prosinca, a kroz niz tematskih cjelina predstavit će gotovo osamdeset strip-umjetnika i umjetnica.
– Izložba je podijeljena na devet cjelina koje se bave junacima i junakinjama stripova, stripom i karikaturom, izdavaštvom, dječjim stripom, stripom i dizajnom u javnom prostoru, muzealizacijom stripa te međusobnim utjecajima stripa i pokretnih slika – kazala nam je kustosica izložbe Jasna Jakšić koja kao jedan od najvažnijih i najzanimljivijih pravaca izložbe ističe jak autorski i alternativni strip koji na našoj sceni danas predstavljaju umjetnici poput Dunje Janković, Ivane Armanini, Vinka Barića, Igora Hofbauera, Mire Župe…
Do samih početaka strip-umjetnosti u Hrvatskoj kroz vrijeme valja proputovati sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tada je, naime, objavljen “Maks i Maksić”, strip-serijal Sergeja Mironovića Golovčenka, ruskog emigranta koji je studirao na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. A s njim je Akademiju pohađao i nekoliko godina mlađi Andrija Maurović, danas gotovo mitska figura, živopisan karakter poznat nam i kao “otac hrvatskog stripa”. Titulu prvog hrvatskog stripa tako nosi njegova “Vjerenica mača” nastala 1935. u suradnji s poznatim književnikom i novinarom te prvim strip-scenaristom Krešimirom Kovačićem. Maurović je crtao, a Kovačić tekst preradio prema predlošku romana francuskog pisca Paula Fevalea – važno je bilo pritom i da je taj prvi prvcati naš strip, umjesto junaka imao – glavnu junakinju! A dok je na Zapadu u to vrijeme, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama, strip već dobrano postavljao temelje devete umjetnosti, mi smo, dakako, ponešto kaskali. I tako su u časopisu Novosti, prateći svjetsku modu, počeli izdavati “Vjerenicu mača” kao roman u slikama.
“Moda stripa došla je sa Zapada. Novosti su strip, kao i ostale rubrike, kopirale iz stranih novina. Ja sam u to doba bio njihov stalni crtač i ilustrator. Oni su mi rekli: ‘Mauroviću, idemo i mi u strip!’, i tako je to počelo. Krešimir Kovačić, sin književnika Ante Kovačića, počeo je pisati scenarij, a ja sam ga ilustrirao… To je bio trgovački potez. Htjelo se zaraditi. Mi tada nismo znali da će se danas o stripu toliko pričati i da će se o njemu predavati na fakultetu. Išlo je samo od sebe”, prisjetio se godinama kasnije Maurović u razgovoru za časopis Start.
On je, zbog činjenice da se “sa strane” bavio ilustracijom, karikaturama i, na koncu, stripom, na što se tada nije blagonaklono gledalo, morao odustati od studija na Akademiji. Nije mu to, barem tada, pretjerano teško palo. Za njegov su se rad, priča se, grabili sa svih strana, a Maurović je novostečeno bogatstvo pak najradije trošio na žene i piće. Otisnuo se Maurović kasnije i u partizane, e da bi 1945. vlasti zabranile strip kao “kapitalističku tvorevinu koja kvari mladež”. Od toga se, međutim, odustalo već na samom početku 50-ih, a strip nastavio svoju uzlaznu putanju. A iako više nije zabranjivan, na strip se često gledalo kao na šund – nisku umjetnost. Publika ga je voljela, ali umjetnički su elitisti na njega gledali snobovski ispod oka. U svjetskom kontekstu afirmaciji stripa kao umjetnosti kumovao je veliki Umberto Eco, koji među prvima počinje o njemu pisati iz stručne, književnoteorijske perspektive. Kod nas akademkinja Vera Horvat Pintarić, inače i Ecova poznanica, strip je uspjela odvući s margina i učiniti ga legitimnim objektom znanstveno-umjetničkog proučavanja.
– Strip zatim šezdesetih i sedamdesetih godina ulazi u galerijske prostore. Cvate underground i nezavisni strip u kontrakulturnim pokretima, da bi u Europi od objavljivanja “Balade o slanom moru” Huga Pratta došlo do iznimnog razvoja autorskog stripa 60-ih i 70-ih godina. Kod nas je lista značajnih strip-autora prošlog stoljeća doista dugačka. Od Maurovića do Julesa, Bekera, Bednjanca, Zimonića, Devlića, Magde Dulčić, Helene Klakočar te generacije Edvina Biukovića. Unatrag posljednjih dvadesetak godina objavljuju se i grafički romani na kojima rade autorice i autori koji ne dolaze nužno iz stripovskog ceha – govori nam Jakšić. Danas je naša strip-scena itekako živa i živi, a brojni su hrvatski strip-autori i autorice poznati i u svjetskim razmjerima. Posebno je jaka nekomercijalna, alternativna strip-scena pa je tako naš nezavisni strip časopis Komikaze dobio nagradu za najbolji alternativni strip na najuglednijem europskom festivalu stripa, u francuskom gradu Angôulemeu. No to su aktivnosti koje svakako traže javnu potporu i podršku, govori nam kustosica.
– Osim toga, aktivan je i čitav niz mlađih i mladih autorica, uz već afirmirane Ivanu Armanini, Dunju Janković, Helenu Janečić, Sonju Gašperov ili Irenu Jukić Pranjić, poput Ene Jurov, Lee Kralj Jager, Tee Jurišić, Klare Rusan koje, uz radove kolega poput, primjerice, Marka Dješke i Matije Pisačića, okupljene oko OHOHO festivala, donose iznimno progresivan duh u strip stvaralaštvo danas… Vidjet ćete na izložbi, uostalom – zaključuje Jakšić.
A imat ćemo priliku vidjeti zaista sjajan presjek hrvatske stripovske umjetnosti. Tu je i “Zlatka” Krešimira Zimonića, prvi hvarski superheroj Lavanderman, svima nam poznata simpatična “Durica” Ivice Bednjanca, radovi kultne umjetničke grupe Novi kvadrat iz koje su izrasli neki od najvećih naših stripaša – Igor Kordej, Joško Marušić, Radovan Devlić kao i već spomenuti Zimonić…
U sklopu izložbe bit će objavljena i publikacija s tekstom Pierrea Lungherettija te kritičkim tekstovima autora koji se bave poviješću i teorijom stripa, a među kojima su Midhat Ajanović, Frano Dulibić, Irena Jukić Pranjić, Marko Golub, Bojan Krištofić, Jana Adamović i drugi. Tijekom trajanja izložbe, čije je zatvaranje predviđeno krajem veljače iduće godine, moći ćemo se uključiti i u razgovore s autorima i autoricama, no nažalost, planirani 24-satni maraton crtanja stripa u suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti morao je biti otkazan. Do nekih boljih i normalnijih vremena.
" strip se brani " Od koga se brani? Htjeli se reći kako je nakon rata strip zabranjen...