Dvije će se stvari sjajno podudariti na ovogodišnjem Bijenalu u Veneciji: tema “Zajedničko tlo” koju je izlagačima “zadao” kurator Bijenala, britanski arhitekt David Chipperfiled, i hrvatski odgovor na tu temu! Bijenale je ovaj put posvećen arhitekturi, ali ne nizanjem pojedinačnih djela ma koliko bile superlativne! Chipperfielda zanima procjep između hvaljenih djela arhitekata i stalne napetosti kad je riječ o funkcioniranju tih djela kada ona trebaju odgovoriti zajedničkim potrebama sudionika u prostoru koji je za njih građen. I prije negoli je Chipperfield razradio svoje pozivne teze, Hrvatska je imala čovjeka koji je razmišljao i u časopisu Oris pisao eseje o zajedničkoj prirodi arhitekture: Tomislava Pavelića koji će zato i postati povjerenikom hrvatskoga nastupa na Bijenalu 2012.!
Gradi se za zajedništvo
Pitao se tako Pavelić u eseju “Zajedništvo u samoći”: – Nije li svaki arhitektonski prostor “prostor zajedništva” jer uvijek uključuje više od jedne osobe, zbog čega se (u arhitekturi) uvijek bavimo strukturiranjem odnosa među korisnicima? Pavelić tu govori o su-bivanju s kojim smo na pola puta između samoće i zajedništva. Pita se i postoje li uopće “prostori samoće” iako se, naravno, wc-kabine i zatvorske samice namjerno grade kao pojedinačni prostorni fragmenti samoće. Misao mu leti dalje: arhitektonski se prostori dakle grade za zajedništvo. No kafići su ipak, iako notorni zajednički prostori, pokazatelji osamljenosti. Ali je moguće i da se njima ostvari čarolija zajedništva i iz samoće pređe u zajedništvo. Za stvaranje istinskog zajedništva, piše Pavelić, nisu dakle nužni arhitektonski konstrukti – dovoljan je običan (kolodvorski) kafić! Ni Chipperfielda čini se ne zanimaju konstrukti više od odgovornosti koju kreatori prostora zajedništva imaju prema onima koji nastavaju i koriste kreirani prostor: kuću, ulicu, trg, grad...
Za to je potrebno da se u osobi arhitekta stope bar dvije uloge: strukovna i socijalna. U istoj se koži moraju naći arhitekt i korisnik arhitekture. Skupa s cijelim paketom odgovornosti, obaveza i problema koji iz tog odnosa proizlazi, a motiviran je društveno-političkom stvarnošću i kontekstom koji iz njega proizlazi.
Pavelić je odgovore na Chipperfieldov poziv našao u Pulskoj grupi! Neformalna skupina, pretežno arhitekata, koju je 2005. na noge digla odluka županijskih i lokalnih vlasti da autoritarno odlučuju o prenamjeni bivših vojnih objekata i prostora (dakle oko 300 hektara u središtu Pule) kao da to nije pitanje cijele pulske zajednice
Pitajući se o odgovornosti kao ključnoj temi arhitekture, i Chipperfield i Pavelić dolaze do odgovora da to nije nešto što bi se temeljilo na estetici i stilu nego na stvarnim korisnicima, to jest onima koji konzumiraju arhitekturu a ne mogu odlučivati o njoj u programskom smislu, kako to sažimlje Pavelić.
– Naravno da u arhitekturi postoje genijalna dijela i autori, ali postoji enormna siva masa koju prosječan čovjek mora kusati... I tu ja pokušavam razviti diskusiju, upravo o tome tko su stvarni korisnici i koje su njihove potrebe – govori Pavelić.
Prisjeća se on vremena kad se “gradilo s vjerom”, jer naše vrijeme nema te vjere, nema pozitivne paradigme, s kojom smo imali zamisao kako smjestiti stotine tisuća ljudi u grad da bi živjeli humano i da djeca ne dobiju u 15-oj tuberkulozu. Novi Zagreb je bio kritiziran, ali on je pozitivan primjer jer tu se ne živi kao u slamovima...
Cilj je prodrmati nas!
S obzirom da arhitektura danas više nema relevantnu funkciju, ostaje joj da govori lokalno, a to je i globalni trend. No mora biti sposobna potaknuti procese društvene interakcije i integracije, smatra Pavelić, navodeći boljke zbog kojih danas nema normalnog investitora koji će kad napravi zgradu, napraviti u njoj i prostoriju u kojoj će se stanari, primjerice, moći dogovarati.
Zato mu se činilo da u našem nastupu na Venecijanskom bijenalu nema smisla izlagati autorske dosege hrvatske arhitekture. Otvoriti mjesto za moguću diskusiju i propitivanja izvan same estetike, činilo mu relevantnijim. – Moje je stanovište – govori Pavelić – da valja vidjeti tko su stvarni ljudi, jer arhitekti su ipak probrani ljudi. Treba upoznati stvarne korisnike i vidjeti što je život stvarnih ljudi izvan arhitekture. A tu smo već kod aktivizma! – kaže Pavelić.
Zato je Pulsku grupu postavio kao glavnog predstavnika. Jer se bave onim što je i njihov osobni problem kao građana Pule. I djeluju pokušavajući se izboriti za građansko pravo na odlučivanje o sudbini vlastitog prostora.
– Ja sam salonski ljevičar i nije meni do barikada – napominje Pavelić, tumačeći kako je aktivizam Pulske grupe normalan u situaciji u kojoj se odlučuje o sudbini prostora do sada nedostupnih građanima. Konkretni ljudi, konkretna mjesta, konkretni prostori su osnova njihova kredibiliteta, a ne tržišna mjerila. Grupa se našla u poziciji aktivista jer društveni sustav to nije mogao prožvakati, upozorava Pavelić. A s obzirom da postoje ljudi, ne nužno iz arhitekture, koji pitaju što je naša stvarnost, a ni aktivizam nije isključivo pulska ekskluziva, Pavelić je venecijanskom pohodu dodao i duge subjekte! Relevantne autore hrvatske kulturne i umjetničke scene.
Tako će filmski redatelj Igor Bezinović montažirati filmski materijal u čijem su središtu naša burna propitivanja prostora unutar Chipperfieldove izazovne teme. Uz njega su tu poznati naš fotograf Boris Cvitanović i performerski aktivist Siniša Labrović.
– Labrović će izvoditi određene performativne radnje koje će biti njegovo viđenje devet neuralgijskih točaka, odnosno mjesta naših intenzivnih socijalnih trenja, a koja će Boris Cvjetanović dokumentirati i na slajdovima ih pokazati publici u Veneciji. Želimo pokazati lice ljudskosti ovdje i sada. Zanimaju nas tragovi, oblici i pojavnosti lica u prostoru. Bit će tu postavljena instalacija koja objedinjuje našu misao i namjeru da se osjete nemiri koje dokumentiramo, rođeni u borbi za pravo korisnika da definira prostor, bilo da je riječ o Srđu, Marijanu, Puli , Pučišćima, Kutini...– govori Pavelić.
Cilj je prodrmati nas, osvijestiti da smo sami krivi, i arhitekti i građani, i propitati da li mi arhitekti i dalje dobro živimo s obzirom na to da iznevjeravamo svoju društvenu ulogu... – poentira Pavelić – Pravo je korisnika da definira prostor. To bi pravo trebalo biti neupitno. Pitanje je, međutim, na koji način ga ostvariti. Kada i gdje se donose te odluke. I da li je pravo politike, visoke politike da odlučuje o tome. To je srž problema.
– Odlučili smo hrvatski paviljon u Veneciji nazvati “Neposredna demokracija zahtijeva neposredni prostor” – kaže nam ahitekt Emil Jurcan u ime Pulske grupe. Opisao nam je borbu grupe da prenamjena bivšeg vojnog prostora ne bude samo turističkog predznaka. To im se činilo rizično kao u slučaju Siska kojeg grdno košta činjenica da je grad samo s jednom industrijom. Zato su se suprotstavili vlasti i izborili cijeli spektar namjena za bivše vojne prostore. Djelomično su uspjeli.
Alternative ima!
– Predstavit ćemo ambijentalno jedan kontekst u Hrvatskoj u kojem živimo, kontekst borbi različitih inicijativa protiv privatizacije materijalnih resursa – kaže Jurcan – navodeći slučajeve Varšavske u Zagrebu, Srđa u Dubrovniku, radničkih borbi Jadrankamena i Kamenskog, Petrokemije u Kutini... Dodat ćemo tome i prijedloge za dugoročno korištenje tih resursa, i kako zamišljamo alternativno upravljanje materijalnim dobrima. Sve je to preudvjet za pravedan urbanizam i pravednu struku! Zaključak ćemo oblikovati kao maketu: kako bi izgledao zamišljeni interijer kad bi se zahtjevi obistinili.
– Ide to prema svojevrsnom samoupravnom modelu – kaže Jurcan – i ovogodišnji je Bijenale unutar tog konteksta, a David Chipperfield upućuje na to da i sama arhitektura treba vidjeti što je s arhitekturom i svijetom izvan arhitekture. Zato smo odlučili da i čitav katalog prepustimo sugovornicima koji nisu arhitektonske struke. Arhitekti pak time postaju učenici! – zaključuje Jurcan.
Posebna je uloga Borisa Cvjetanovića, fotografa kojem su grad i njegov prostor važna fotografska tema. A uz njega i Siniše Labrovića, koji na svoj način, tijelom, reagira na neuralgične probleme društva. Cvitanović ističe kako hvata život na ulici, ljude, tragove ljudske djelatnosti u urbanom okruženju, i događaje koji kulminiraju protestima u Varšavskoj. Projekcije njegovih snimaka nizat će se u Veneciji filmskim tempom. Labrovića je snimao kako leži na svim nabrojenim neurotičnim točkama i gleda u nebo. Zatim bi mu dao kameru da sam snimi isječak neba koji vidi...
