Hrvatska je u političkom, društvenom i gospodarskom uzletu, jača industrija, nezaposlenih gotovo nema, stambeno pitanje lako se rješava, nema gladi, izumljena je kontracepcijska pilula, fićo je želja svakog stanovnika..., kratko bismo mogli rezimirati šezdesete godine prošlog stoljeća o kojima uvijek pišemo da su kultne. Ali po čemu, što je u vezi s njima mit, a što stvarnost objasnio nam je povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, koji je gotovo 15 godina proučavao upravo to razdoblje pripremajući svoju legendarnu izložbu o 60-im godinama.
Na šezdesete godine svatko gleda drugačije. Čime ste se vi vodili radeći na senzacionalnoj izložbi "Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost" postavljenoj 2018. u MUO-u, želeći sa svojim timom donijeti što realniju sliku toga vremena?
Namjera mi je bila da što preciznije prikažemo to vrijeme koje sam smatrao iznimno važnim u našoj novijoj povijesti. Prije te izložbe radio sam, također s brojnim suradnicima, kompleksnu izložbu posvećenu 1950-im godinama, dakle jednako važnom razdoblju. Ta je izložba održana u Domu HDLU ujesen 2004. Radeći na njoj vidio sam kako je razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata i Titova raskida sa Staljinom otvorilo niz mogućnosti koje se nisu zaustavile punim desetljećem. Sve bitne pomake koji su započeti u 1950-ima dobro je vidjeti kada se oni razviju do kraja, a većina se njih realizirala upravo u šezdesetima. Od 1945. do 1955. zemlja se mahom izgradila, barem ono što je tijekom rata uništeno, ali se podigla i industrija, jer je do tada Jugoslavija bila zemljoradnička, s vrlo skromnim industrijskim potencijalima. Dakle, od 1958. počinju se stvari mijenjati na svim područjima, pa su i zato šezdesete bile poticajne da ih se obradi i vrednuje.
Izložbom ste, dakle, obuhvatili period od 1958. godine kada je održan VII. kongres SKJ na kojemu se partija počinje smekšavati, donekle liberalizirati, a završava prosincem 1971. kada okončava Hrvatsko proljeće. Što je u vezi s tim godinama mit, a što stvarnost?
Da, izložbu 60-e započeli smo dvije godine ranije, s 1958. i sa VII. kongresom SKJ održanim u travnju u Ljubljani. Zaključke tog kongresa shvatili smo kao program kojim se ne određuju samo politička i društvena pitanja u zemlji, nego isto tako i gospodarska, kulturna, a čime se daju smjernice za konkretan život građana. Bilo je važno istaknuti i činjenicu da se Kongresom na neki način liberalizira Partija, da država više nije dominantni subjekt koji kontrolira proizvodnju i druge aspekte, da se potiče potrošnja kako bi se iz budžeta građana isisao novac i njime se bogatio onaj državni. U Hrvatskoj i Sloveniji, koje su bile najrazvijenije republike, te su se promjene najbolje vidjele.
Što je obilježilo kulturu u Hrvatskoj tog vremena? Što je vladalo kazalištem, koje su knjige bile kultne, koja su dostignuća arhitekture tada ostvarena, tko su bili glavni protagonisti glazbene scene?
Na kulturnom planu nikada se ni prije ni poslije nisu događale tako pozitivne, rekao bih i tako radikalne promjene kao u tim godinama. Nije se radilo stihijski, nego programski, a činilo se to zato što se vjerovalo da su strategije u kulturi bitne za opće dobro, pa i ono gospodarske prirode. Ljudi koji su stvarali te strategije imali su kredibilitet u struci, vjerovalo im se, a politika im se nastojala prilagoditi. Ne želim idealizirati i uopćavati, no govorim isključivo na temelju činjenica. Oko 1960. zemlja se počela otvarati prema van, bilo je itekako važno da se iz svijeta dolazi kod nas i da takvim vezama podižemo status. Muzički bijenale počinje s djelovanjem, Zagrebačka škola crtanog filma u punom je uzletu, stiže na njezinu adresu i Oscar za Vukotićev "Surogat", u Galeriji suvremene umjetnosti održava se 1961. prva izložba međunarodnog pokreta Nove tendencije, iznimno važan projekt koji će nas i danas činiti bitnima na europskoj umjetničkoj sceni, baš kao i djelovanje grupe Gorgona koja djeluje od 1959. do 1965. Zagreb dobiva niz novih naselja koji grad definiraju na najbolji način, od Folnegovićeva naselja, Zapruđa do Trnskog kao vrhunca humanog urbanističkog planiranja. Godine 1958. počinje Opatijski festival i pobjeđuje pjesma "Moja mala djevojčica" koju pjevaju Ivo Robić i Zdenka Vučković s vrlo znakovitim stihovima "Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil…" Šezdesetih Arsen Dedić izrasta u veliku autorsku zvijezdu, krajem desetljeća javlja se Drago Mlinarec, Josipa Lisac… dakle vrh zabavne glazbe… Da ne spominjem kako je kazališni život bogat, kako počinje djelovati Teatar &td koji vodi Vjeran Zuppa, a u Dramskom kazalištu Gavella krajem desetljeća na čelu je Dino Radojević i tu zatim počinju igrati velike predstave. Nastaje niz važnih filmova, a u književnosti se pojavljuju Krležine "Zastave", Marinkovićev "Kiklop", Mihalićeve važne zbirke pjesama, Dragojevićeva knjiga "Kornjača i drugi predjeli"… Nabrajati bi se moglo satima…
Tko caruje likovnom scenom?
Likovna je scena vrlo heterogena, a to samo svjedoči kako je živa i vrijedna. Danas izdvajamo Gorgonu i Nove tendencije kao najreprezentativnije umjetničke dosege toga vremena. Treba međutim spomenuti i niz drugih velikih umjetnika koji tada dosežu ili svoj vrhunac ili se tek javljaju. Tu mislim na Vojina Bakića, Dušana Džamonju, Edu Murtića, Ljubu Ivančića, Ive Gattina, Ferdinanda Kulmera… Ali je isto tako na nov način zanimljiv i klasik Krsto Hegedušić, a da ne spominjem one koji dolaze poput Miroslava Šuteja, Mihajla Arsovskog, pa Borisa Bućana, Gorana Trbuljaka na kraju 1960-ih… niza drugih.
Zanimljiv je primjer Tita koji je tih godina govorio protiv apstraktne umjetnosti, a istodobno se u Zagrebu priprema druga izložba Novih tendencija. Kako je to bilo moguće?
To se posljednjih godina spominje iz raznih razloga i tumači se kako kome treba… Međutim, činjenice su da je Tito samo dva puta početkom 1963. komentirao apstraktnu umjetnost u negativnom svjetlu, a da se u isto to vrijeme pripremala u Zagrebu druga međunarodna izložba Novih tendencija, dakle najapstraktnije umjetnosti toga vremena. Taj su projekt vodili ljudi iz Galerije suvremene umjetnosti s Božom Bekom na čelu, koji je imao vrlo važnu funkciju u Savezu komunista, a izložba se samo nekoliko mjeseci kasnije i otvorila i bila veliki iskorak u kulturnoj politici Hrvatske i Jugoslavije. Činjenica je da je Tito 1968. otvorio Bakićev Spomenik pobjede naroda Slavonije u Kamenskom, a to je jedna od najvećih apstraktnih skulptura uopće… Konačno, druge polovice šezdesetih, osobito nakon pada Rankovića, stasa generacija političara s Tripalom i Savkom Dabčević-Kučar na čelu, koja će u cijelosti izmijeniti političku scenu u nas. Činjenica je da je 1971. ta skupina političara smijenjena, da su smjene bile na svim razinama, a policijski aparat bio represivan. To isto govori o vremenu koje ne idealiziram, nego ga tumačim na osnovu činjenica.
Svijet je tada bio podijeljen, razlike su između Istoka i Zapada velike, doba je hladnog rata, a Jugoslavija postaje privlačnim mjestom za kulturne projekte i Istoku i Zapadu. Hrvatska je iz toga, za razliku od danas, znala izvući koristi?
Da, svijet je bio podijeljen, željezna zavjesa bila je čvrsta, štoviše Berlinski se zid počeo graditi u kolovozu 1961., dakle jedan je od simbola vremena. Nekoliko godina kasnije dolazi do tzv. Praškog proljeća koje je brutalno ugušeno u kolovozu 1968., kao što su slični pokušaji izvlačenja iz čvrstog sovjetskog zagrljaja ugušeni u Budimpešti krajem 1950-ih, a i kod nas se znao osjetiti strah od moguće intervencije Istoka. Međutim, ne treba smetnuti s uma da je Hrvatska bila dio Jugoslavije, a da je tu početkom 1960-ih iniciran Pokret nesvrstanih u kojem je Tito imao iznimno važnu ulogu. Nesvrstani su nastojali biti tampon između krajnosti istočnog i zapadnog bloka i to su i postizali. Šezdesetih je godina bila kriza s Kubom, Vijetnamski je rat bio u punom zamahu, a niz afričkih zemalja netom se ili oslobodio ili bio na putu da se oslobodi kolonijalnog statusa. Zašto govorim o ovim naoko općim, vanjskim temama, a pitate me o Jugoslaviji kao privlačnom mjestu za kulturne projekte? Pa nisu samo kulturni projekti bili važni niti su nam otvarali važna vrata na globalnoj sceni. Nesvrstani su to činili na konkretniji način, jer se našem gospodarstvu osiguravalo u tim zemljama povoljno tržište. Pogledate li samo opuse pojedinih, i to naših velikih arhitekata, vidjet ćete da su njihova djela nicala na tlu Afrike i u drugim dijelovima svijeta, da su naše građevinske tvrtke, pa tako i radna snaga, gradili širom svijeta, a novac iz tih resursa pristizao je u državni proračun. Dakle, sve su to bitni čimbenici od dalekosežnih posljedica, a kulturni su projekti možda najprepoznatljiviji znak naše povezanosti sa svijetom.
Je li se na kulturu gledalo kao na parazita ili kao na nešto što osnažuje i politiku i gospodarstvo i koliko je bilo političke cenzure?
Prije više godina na slično sam pitanje odgovorio citirajući velikog srpskog filmskog autora Živojina Pavlovića. On je bio vjerojatno najvažniji autor takozvanoga crnog vala u jugoslavenskoj kinematografiji. Njegovi su filmovi u europskim obzorima veliki i važni, ali su isto tako zbog vrlo kritičkog stava prema našoj sredini bivali cenzurirani i nimalo dobro prihvaćani. Pozvao sam se na njegov odgovor na slično pitanje, koji je bio da će se jednog dana govoriti o kulturi šezdesetih godina u Jugoslaviji kao o Periklovu dobu, a govorit će se stoga jer se za kulturu izdvajalo oko tri posto sredstava iz državnog proračuna. Dovoljno je usporediti kako je danas, i to svugdje, ne samo u Hrvatskoj gdje se u vrijeme Milanovićeve Vlade i ministarskog mandata Andree Zlatar Violić izdvajalo apsolutno najmanje nego ikada prije i poslije, čak ispod 0,5%. Nešto ranije, za Račanove Vlade tadašnji ministar Antun Vujić uspio je dobiti najveće izdvajanje iz proračuna, malo više od 1%. E pa sad, neću interpretirati, navodim samo činjenice. Da se razumijemo, nisam nimalo nostalgičan za bilo kojim minulim vremenima, ni onima otprije 60 godina, ni onima puno bližima. Postojale su ranije, rekao sam to već, dobro razrađene strategije i njih su stvarali dobro ekipirani timovi. Kultura se nije smatrala kao neki gospodarski parazit, nego se itekako znalo koje koristi donosi, najčešće posredno, ali dobro osmišljen i realiziran projekt uvijek donese korist.
Šezdesete su i godine vaše mladosti. Po čemu ih vi intimno pamtite?
Djetinjstvo i mladost proveo sam u Osijeku koji je bio vrlo zanimljiv grad. Vrijeme sam provodio s prijateljima svoje generacije, izlazili smo i obilazili razna mjesta. Veoma me je zanimao film i išao sam pogledati svaki, artikulirao sam tako svoje afinitete i drago mi je da se s nekim od tada izdvojenih filmova i autora i danas slažem, recimo volio sam Godarda i Truffauta, Fellinija i Antonionija, što baš nije uobičajeno… Ni samome mi nije jasno zašto sam odlazio nekoliko puta gledati, recimo, "Do posljednjeg daha" i "Živjeti svoj život". Kada sam mnogo kasnije prvi puta bio u Parizu posjetio sam mjesta iz tih filmova, recimo na Montparnasseu raskršće na kojem umire Belmondo u filmu "Do posljednjeg daha". Francuske sam filmove volio možda i zato što sam rano počeo čitati velike pisce iz te literature, od Balzaca do Sartrea koji mi se svidio. Počeo sam s romanima iz "Puteva slobode" i završio s "Mučninom", a onda sam otkrio Camusa i on mi je bio doslovno najdraži pisac. Iskreno, sve su to knjige koje baš nisu uobičajene za nekog momčića iz provincije, ali ja sam sve to iskreno volio. Svaki sam dan odlazio u Gradsku knjižnicu, blizu koje sam i stanovao, te pratio što je izašlo, čitao ondje i novine koje su donosile informacije o novim knjigama, filmovima, kazalištu, ali i izložbama. Preko puta knjižnice bila je galerija i redovito sam je posjećivao, jer sam otprilike sa 17 godina izabrao što ću nakon mature, dakle na koji ću studij i izabrao sam povijest umjetnosti i komparativnu književnost.
Kamo se izlazilo?
Bio sam vrlo društven, imao sam dosta prijatelja i zajedno smo izlazili u kafiće, gostionice, na plesnjake, slušali što lokalni glazbenici sviraju. Imali smo dobru grupu, "Dinamiti" su se zvali, pa smo ih svake subote i nedjelje išli slušati na plesnjake. Naravno, volio sam "Beatlese" i pamtim i danas kako me se dojmila pjesma "Love me do". Kasnije su me se znatno više dojmili "Rolling Stonesi", osobito "Satisfaction"… S "Beatlesima" nisam ipak raskrstio, a u ljeto 1967., kada sam već studirao, domogao sam se kultnog albuma "Sgt. Pepper's Lonely Club Band", dobio sam ga u Splitu gdje sam proveo to ljeto… Spominjem Vam ono što me je na neki način formiralo tih godina, a to su bile najvažnije godine. Škola mi je bila važna, ali ne i prioritet. Mnogo mi je bilo zanimljivije ono što je bilo izvan školskih programa, a to su knjige o kojima se na nastavi nije govorilo ili ne onako kako sam to ja želio. Međutim, postojao je u našem gradu Centar za kulturu, ili tako nekako. Tu su dolazili mladi mojih godina i sličnih interesa i razgovarali smo o svemu što nas je zanimalo, najviše o književnosti, o pjesnicima, umjetnosti… Skupljale su se korisne informacije koje je onda svatko dopunjavao na svoj način. Djelovalo se u sekcijama, književnoj, likovnoj, što je mene privlačilo, i to je bilo zaista korisno, osobito za grad koji nije pružao mogućnosti kao Zagreb ili neki drugi veći grad. Tu sam stekao dragocjeno saznanje kojeg se držim cijeli život, a to je da se za sve što te zaista zanima moraš potruditi da to i stekneš. Od drugih možeš dobiti samo natuknice, a na tebi je da ih primijeniš, prihvatiš, odbaciš, modificiraš… Prilagodiš stvarnim željama, baš kao i mogućnostima. Uvijek sam imao velikih želja, tražio mnogo više nego što mi je objektivno bilo moguće imati i bilo uopće prihvatljivo… Ali sam očito shvatio da kad više tražiš i očekuješ, možeš više i dobiti. Uvjeti nisu bili nimalo lagani, no uz maksimalan trud, znatiželju uvijek se moglo dobiti više. Nikada mi nije nedostajalo znatiželje, a to je dobra osobina.
Kojih je vaših pet simbola tog vremena?
Meni su šezdesete godine jako važne iz jednostavnoga razloga: to je doba mladosti, sazrijevanja, doba velikih želja i očekivanja od kojih se sve nisu mogle ispuniti, ali ih se moglo usmjeriti. Tijekom tih godina dobrim sam dijelom zamislio sve ono što mi se u osnovnim crtama kasnije i dogodilo. S otprilike 17-18 godina osjećao sam se stiješnjenim u svojoj sredini, želio sam što prije ići dalje, a Zagreb sam vidio kao dobru destinaciju. Kada sam bio mlađi sebe sam vidio kao velikog arhitekta, a onda sam shvatio da bih eventualno mogao biti arhitekt, ali ne i veliki, ne onakav kakvim sam želio biti. Mislim da je takvo rezoniranje bilo dobro i meni je koristilo da si životne interese prebacim negdje drugdje, a to je umjetnost i tako sam otkrio ono što će mi postati strukom, a to su povijest umjetnosti i književnost. Bacio sam se svim snagama na to, došavši u Zagreb gdje sam upisao studij, nastojao na fakultetu dobiti što više. No, nije me zanimao samo fakultet, nego i mogućnosti izvan njega, a to su muzeji, galerije, knjižnice, novine i uopće mediji. Vrlo sam mlad počeo pisati i objavljivati, ušao u redakcije novina, upoznao ljude iz galerija koji su me na neki način usmjeravali, davali neka komplementarna znanja koja nisam mogao steći na fakultetu. Drugu polovicu šezdesetih bio sam student, dakle itekako pamtim i 1968. i 1971. i sudjelovao sam u tim previranjima. Bile su to godine bunta, vjerovali smo u revoluciju, ali bilo je to i doba stanovite liberalizacije. U globalnom smislu bilo je to vrijeme političkih kriza, od one s Kubom do ratova kao što su oni u Africi i Vijetnamu. U kolovozu 1968. slomljene su započete reforme u Čehoslovačkoj i to se itekako osjetilo kod nas. Bio sam taj dan kada su Rusi umarširali u Prag u Osijeku i navečer s društvom u kavani, dolazili su ljudi u civilu i uniformama i odvodili momke radi mobilizacije, ja sam se izvukao i rano ujutro otputovao u Zagreb. Vladao je strah... Ne odgovaram Vam baš točno na pitanje koje ste mi postavili, ali mislim da i ne bih mogao izdvojiti neke konkretne simbole vremena koji su meni osobno predstavljali nešto što se pamti. Zato i rasplinjujem svoj odgovor, jer se svaki od karakterističnih znakova utapa u drugi, drugi u treći… a njih je mnogo više od pet.
Za razliku od tadašnjih susjeda, mi imamo otvorene granice. Šezdesetih ste i vi prvi put prešli granicu, kamo odlazite?
Imali smo privilegij s putovnicama, što građani u drugim socijalističkim zemljama nisu imali. To je doba kada brojni ljudi odlaze u inozemstvo, ponajprije u Saveznu Republiku Njemačku na rad i takva cirkulacija stvara vrlo kompleksne društvene, pa i emotivne sadržaje. U ljeto 1965. bile su velike poplave u Slavoniji i Baranji, našao sam neke poslove vezane za to i proveo sve vrijeme na rijekama iz kojih je nadirala voda. Zaradio sam novac koji mi je pomogao da otputujem u Italiju, u Firenzu, Bolognu i Veneciju, jer sam odlučio studirati povijest umjetnosti. Italija nam je svima bila pogled u veliki svijet, ne samo zbog velike umjetnosti koja je ondje, nego i zbog vrlo konkretnih i bliskih stvari, kao što su filmovi i osobito glazba. Kod nas se mogla gledati talijanska televizija, pratili su se festivali i pjevačke zvijezde koje su stizale i kod nas u Split na festival. Arsen Dedić bio je taj dragocjeni posrednik koji nam je otvarao talijanska vrata, a Gino Paoli i Sergio Endrigo pjevali su njegove pjesme kao što je on pjevao njihove. Iako je svijet bio podijeljen, razlike su između Istoka i Zapada velike, Jugoslavija je bila privlačna, a Hrvatska je i uz pomoć turizma koji tada postaje važnom gospodarskom granom znala izvući koristi. Konačno, tu su i brojni ljudi koji su odlazili u inozemstvo na rad, a među njima je u postotku bilo najviše Hrvata. Rad i boravak vani bili su teški za one koji su odlazili, baš kao i za one iz obitelji koji su ostajali ovdje, za djecu osobito. No, to je imalo i korisnih osobina. Jednostavno rečeno, na neki smo se način počeli osjećati integriranima s ostalim svijetom.
Što su tada bili neki opći statusni simboli? Fićo, traperice, vespa?
To što spominjete kao moguće statusne simbole imalo je zaista važnu ulogu. Mladima su davali iluziju da su bliži onome što su smatrali boljim, bogatijim, slobodnijim… Verziju talijanskog malog Fiata 500 proizvodila je tvornica Zastava iz Niša pod nazivom Fiat 650, skraćeno fićo. Bio je to san mnogih građana ne samo zbog praktičnih razloga, nego upravo simboličkih. Vespa je bila, osobito u Italiji, iznimno popularno vozilo, a brzo je došla i kod nas. Momak koji je imao vespu lako je osvajao sve. U vrlo popularnom filmu "Ljubav i moda" iz tih godina lijepa Beba Lončar vozi Beogradom vespu i to je u povijesti ne samo jugoslavenske kinematografije, nego općenito vrlo znakovit detalj. Traperice su bila posebna priča i svatko tko je držao do sebe morao ih je imati. Moje osobno iskustvo s prvim trapericama bilo je vrlo dramatično, zbog nesporazuma koji danas djeluje komično. Silno sam želio te hlače, ali je pritom marka bila važna, a prava marka koja je bila na cijeni bile su "Rifle", dakle talijanska verzija kultne, izvorno američke odjeće. Moj je bratić bio sportaš i igrao je u jednoj reprezentaciji, pa je tako i putovao. S nekog prvenstva iz Amsterdama donio mi je traperice koje su me šokirale, jer nisu pripadale onoj kategoriji koja je među momcima u Osijeku jedina imala statusni simbol. Dobio sam, naime, originalne Levi's 501, štoviše, američke proizvodnje koje je bratić kupio u nekom američkom dućanu u Nizozemskoj. Ne samo da mi ta marka nije predstavljala ništa osobito, nego je još veći užas bio što su umjesto zatvarača na šlicu imale metalne gumbe. Nitko drugi nije imao takve hlače i ja sam ih se pomalo sramio. Trebalo mi je vremena da shvatim što imam na sebi, no treba znati da su to bila vremena u kojima su se stvarali statusi često specifičnih vrijednosti.
Što ljudi tih godina žele i kako žive?
Naravno da su ljudi svašta željeli, jer bila je ipak oskudica u svemu. Nekog izobilja nije bilo nigdje, štedjelo se i u Velikoj Britaniji i u Italiji koje smo smatrali bogatima i koje i jesu bile bogatije od nas. Velika je stvar bila da se nije gladovalo, da nije bilo nezaposlenosti, da se moglo, barem uz pomoć kredita, doći do tako željenih rekvizita koje su i dalje imale više statusni simbol, a manje su prihvaćane zbog svoje praktične strane. Mislim pritom na hladnjak, perilicu rublja, televizor, da ne spominjem automobil… Pazilo se na odjeću i postojale su brojne tekstilne tvornice, među kojima i neke vrlo dobre i s velikim brojem zaposlenih. Živio sam pedesetak kilometara od Mađarske, ali tada nisam tamo išao, a ni drugi nisu odlazili, kao što ni Mađari nisu dolazili nama. Oni su, štoviše, bili limitirani iz raznih razloga, najmanje ekonomskih. Pamtim to vrijeme po važnosti medija, novina, radija, televizije koja se pojavila i postala važna. Novine su se čitale, bilo ih je mnogo, naklade goleme, a u njima su pisali i veliki novinari. To me je privlačilo i stoga sam došavši 1966. u Zagreb na fakultet vrlo brzo ulazio u razne redakcije i tu proveo cijeli studentski vijek. Da ne kažem kako se od pisanja u novinama, pa i onim omladinskim i studentskim, moglo vrlo dobro živjeti. Honorari su mi bili znatno veći nego asistentska plaća kada sam nakon diplome došao na fakultet.
Na što se ljudi ipak eventualno žale?
Ne bih tu isticao riječ "eventualno"… Žalili su se ljudi zbog mnogih stvari, jer je u čovjekovoj prirodi da bude nezadovoljan i da traži više. Sudim po sebi, prije svega… Prije svega, mi nismo imali slobode kakve smo u to vrijeme već mogli upoznati da postoje u demokratskim sustavima, dakle na Zapadu. Postojala su različita ograničenja na svakom koraku, vladao je kult ličnosti i ne samo kad je Tito u pitanju, nego i kojekakvi njemu podčinjeni bili su nedodirljivi za iole kritično mišljenje. Samocenzura je u pravilu bila poput čipa ugrađenog u naše mozgove… Bili smo kontrolirani na razne načine, a govorim to iz osobnog iskustva. Iz mnogo kasnijeg vremena kada sam priveden na takozvani informativni razgovor, shvatio sam da sam odavno praćen, da su evidentirani moji boravci u inozemstvu kamo sam išao mahom zbog stipendija koje sam dobivao. Ujesen 1986. prvi sam puta boravio u jednoj istočnoj zemlji, u DDR-u. Kao jugoslavenski građanin mogao sam sa svojom putovnicom ići iz jednog dijela Berlina u drugi, bez osobitih problema. Stranice putovnice bile su mi pune žigova s prijelaza Check Point Charlie i Friedrichstrasse Bahnhof. To mi je iskustvo na neuvijen način pokazalo kako je "naš" socijalizam ipak bio druge vrste, a već činjenica da sa svojom putovnicom mogu bez problema prelaziti granice koje su odvajale svjetove bila je važna.
