Dizajner Ranko Novak, Zagrepčanin po rođenju, karijeru je izgradio i još je usavršava u Ljubljani kao dizajner i specijalist za grafičko oblikovanje i tipografiju. Danas je profesor na Odjelu za dizajn Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani. Autor je logotipova za Arhiv i fotogaleriju Tošo Dabac, Badel 1862 (dizajn i redizajn), kazalište Gavella, modificirao je logo Muzeja Mimara, Kluba književnika, Urbanističkoga instituta Hrvatske te vizualnoga identiteta za brojne muzeje i kulturne ustanove u Sloveniji. Mnogi kažu da je Novak na stalnom radu u Europi, a zbog posla često prelazi schengensku granicu. Svake godine u Hrvatskoj radi barem jedan veliki projekt za muzeje. Izložba "Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata" u Muzeju za umjetnost i obrt ima njegov potpis u oblikovanju kompletnoga vizualnoga identiteta.
Slike, skulpture, naslonjači, modne haljine, cipele, plakati, arhitektura, fotografija, glazba i automobili dio su "Art décoa". Pokazali ste duh vremena i novo čitanje jednoga neistraženog doba. Kakvu ste poruku željeli poslati?
To je postav 750 vrijednih eksponata koji su dijelom predmeti Muzeja za umjetnost i obrt, a dijelom su u vlasništvu brojnih drugih ustanova i zbirki. Koncept je postava jednostavan – želja da se vidi predmet, jedan neutralan postav. Želim da se u prostoru vidi izložbeni eksponat, a ne postav. Eksponati su maksimalno približeni gledatelju, dostupni su a da opet nisu "na pipanje" jer su dragocjeni. Kod tekstila su postavljena zrcala da se dobro može vidjeti i druga strana haljine.
U izložbenim dvoranama istaknute su brojne fotelje i naslonjači čiji su se autori nadmetali tko će biti originalniji, a posebno je raskošan budoarski element – kutić za šminkanje?
Da, to je elitni komad iz nekoga bogatog stana. Zbog toga je i Zagreb grad koji je imao elitu između dva rata. A ta je elita nestala iz poznatih razloga. Možemo se ponositi što imamo takve komade. Ne zaboravimo da su nekad arhitekti radili ne samo projekt kuće ili stana već i kompletno unutarnje uređenje, svaki detalj od kvake do namještaja. Znali su napraviti i za sebe kompletno pokućstvo jer nisu htjeli živjeti u onome što se inače proizvodilo. Sve dok se i industrija nije pomakla. A upravo se u to međuratno vrijeme počeo raditi namještaj koji možemo pripisati art décou, odnosno modernizmu.
Ako su arhitektura i unutrašnje uređenje imali visoki stil, što je bilo s grafičkim oblikovanjem i dizajnom plakata u to vrijeme?
Sve je oblikovanje bilo pod utjecajem Bauhausa koji je u to vrijeme bio najvažniji pokret u Europi, a i pod utjecajem avangardnih gibanja kao što je Tank-Dada. Vidi se visoka razina tipografskih rješenja i uopće likovnih rješenja, miks likovnosti koja se vidi na slikama. Imate Atelier tri, oni su se kao profesionalni studio bavili grafičkim dizajnom, razvili su nešto što danas zovemo dizajnerski studio.
Svojedobno ste kao dizajner i likovni urednik radili u ljubljanskom Delu. Mnoge novine čitatelji ponajviše prosuđuju po "izgledu", odnosno grafičkomu prijelomu. Što je važno za izgled novina?
Šest-sedam godina bio sam grafički urednik Dela. Teško mi je govoriti o sadašnjem Delu jer su oni poslije napravili redizajn. Poslije toga bio sam i likovni urednik Dnevnika te nekoliko časopisa. To su uvijek mali pomaci u dizajnu. Na žalost, toga u Hrvatskoj nema. Glavnina novina koje ja poznajem katastrofalno su oblikovane. Velik i naporan posao obavili smo prije petnaestak godina. Samo je priprema trajala godinu i pol dana, a kad smo od nultoga broja ušli u produkciju, svaki sam dan bio u redakciji na desku. Postoje dva načina kako se vizualno oblikuju novine. Jedan je radikalni, pri čemu se drastično mijenja sustav, a za to je primjer Guardian kad su ga preoblikovali dizajneri Pentagrama. Drugi je način postupno peoblikovanje. Mi smo u Ljubljani išli postupno jer smo sam prijelom prilagođavali novom sadržaju i uredničkoj koncepciji. Bez veze je raditi novi dizajn ako imate stari sadržaj. Projekt je bio završen time što smo naručili i novu tipografiju za Delo. Obrazložio sam uredništvu da je bitno imati svoju tipografiju – možete si zamisliti da bi dnevnik Times upotrebljavao tipografiju koja se zove Delo? Ne bi išlo. Onda su oni naručili tipografiju od Ermina Međedovića. Poslije toga je i Dnevnik naručio za svoje dnevne novine tipografiju kod mojega bivšega studenta. Kultura tipografije u Sloveniji je u posljednjih petnaest godina jako porasla, što je vjerojatno zasluga i Katedre za oblikovanje koja djeluje na Akademiji u Ljubljani, a na kojoj uz klasično slikarstvo, kiparstvo i restauratorstvo imamo i dizajnerski studij.
Što je glavna zadaća programa, što studenti uče?
Naša je nakana naučiti studente dobrom dizajnu i time dizati razinu vizualne kulture. To je intencija škole. Imamo Odjel za industrijsko oblikovanje (to je u Zagrebu Produkt dizajn) i Odjel za vizualne komunikacije (fotografija, grafičko oblikovanje i ilustracija te interaktivno oblikovanje). Ja držim Katedru za grafičko oblikovanje, što podrazumijeva projektiranje svih vizualnih komunikacija u smislu tiska, ambalaže, revija...
Možete li među više od dvjesto logotipa koje ste dizajnirali izdvojiti neki koji vam je drag, uz koji je vezana neka anegdota, koji traje?
Teško mogu znati. Ne znam im ni točan broj. Znam samo da je propala masa tvrtki za koje sam radio znakove tako da ni oni više ne postoje. Tvrtke su propale, promijenila se država, nazivi, svašta se dogodilo.
Četrnaest ste godina imali s prijateljem Liculom Studio Znak?
To je bila strašna produkcija tijekom četrnaest godina. Dizajnirali smo sve, praktički i državu Sloveniju. Kolega Miljenko Licul (koji je umro 1994.) napravio je i putovnice, oblikovao je tolare.
Kad je riječ o oblikovanju eura, rekli ste kako tu nema zajedničkoga identiteta već je riječ o izmišljenim mostovima i portalima?
Svi su vizualni elementi izmišljeni. To znači da je novčanica lažna izmišljotina neke Europe koja kroz simbole govori o svojoj udruženosti. Kad bi to bilo pravo stanje, onda nikomu ne bi smetalo da polovica banknota ima vizualne elemente spomenika iz Italije, jer ih tamo ima najviše. Ili gotička katedrala iz Francuske, a da primjerice iz Nizozemske nemamo ništa. Pa što onda, ako smo stvarno građani Europe, onda je i gotička katedrala u Reimsu isto moja katedrala. Očito se kreatori nisu mogli složiti. Banknota je premalo za puno simbola, nije se dalo složiti prema ključu. Europska banka raspisala je natječaj za dizajn kovanice eura i papirnate banknote i sve dala napraviti jednom Austrijancu. Ideja su bili mostovi i portali pa je dizajner napravio izmišljene mostove i portale koji trebaju spajati Europu. Na temelju značajki stila, on je zadao ovaj izgled. To nije ništa.
Je li potrebno promijeniti dizajn eura ili će se s vremenom prihvatiti ovakav kakav jest?
Ako piše gore jedan euro u helvetici i ako to vrijedi, neka bude. To je važno. Jasno da je i izgled važan. Mnogo mi je draži izgled slovenskoga tolara, ne zato što ga je oblikovao moj pokojni prijatelj Licul. Najljepša "lova" u Europi bili su nizozemski guldeni. Oni su ih maknuli kad su ušli u EU. Njemačke marke nisu bile tako dobro dizajnirane, sjećate se. Problem je identiteta neraščišćenost na razini pameti – jesi li svjestan i tolerantan da možeš nešto napraviti. Upravo ovaj tjedan otvara se u Narodnoj galeriji u Ljubljani retrospektiva Miljenka Licula koju sam također postavio. Prvi put vidjet će se i tzv. rezervan novac, banknote koje je on oblikovao. Taj novac bio je u sefovima, ako bi se dogodio bankrot. Na natječaju su bili zadani motivi od Prešerna i drugih ličnosti, a na ovoj rezervnoj varijanti autor je sam imao svoj slobodan izbor. Zato je to drugo rješenje mnogo zanimljivije. Natječaj uvijek pokazuje ne samo kreativnost autora koji napravi najbolje što zna nego i kako žiri procjenjuje što je najbolje.
Kako vidite hrvatski državni vizualni identitet?
Slovenija je mutacijom trikolora sa zastave iz 1848. napravila nešto slično kao i Slovačka koja ima i slično ime, katastrofa. Hrvatska je imala savršenu priliku pri osamostaljenju. Međutim, genijalni političari dali su Šuteju da napravi onu krunicu na grbu i sve to nakalemi na trobojnicu. Upropaštena je prilika. Boris Ljubičić napravio je nekoliko vrlo duhovitih znakova, onaj za HTV, znao je upotrijebiti taj uzorak. Najbolji su vizualni identitet odradili nogometaši jer se preko crvenobijelih kvadratića na dresovima poslala jasna poruka. Prepoznatljivost je apsolutna, bilo gdje da se pojave. A ima i loših primjera. U cjelini, hrvatska dizajnerska scena jako je dobra, ima mnogo talentiranih mladih dizajnera kojima naručitelji trebaju dati posla.
