Gradnja nove Muzičke akademije u Zagrebu prema projektu arhitekta Milana Šosteriča počela je prije točno šest godina, ali tek se sada razbuktala polemika o njezinu konačnom izgledu i okolišu. Postavljaju se pitanja je li Šosterič prekršio obvezu nadogradnje i rekonstrukcije postojeće zgrade Željpoha, koju je projektirao arhitekt Stanko Fabris.
Je li, dakle, iskočio iz granica te definicije posla... I kao da to nije dosta, polemizira se i o “bižuteriji” postavljenoj ispred zgrade – narančastoj kugli i gigantskoj zraci koja iz tla koso strši u nebo ne ostavljajući nikoga ravnodušnim.
Kugla je tu veći problem – u blizini je, samo nekoliko ulica dalje, glasovito “Prizemljeno sunce” akademika Ivana Kožarića pa se čuju ljutiti glasovi da se “to ne treba raditi Kožariću”... Razgovarali smo o tome s glavnim licem u priči, arhitektom Šosteričem, a za mišljenje smo zamolili i ugledna imena iz struke – Snješku Knežević, članicu žirija u natječaju kojim je Šosteričev projekt dobio prvu nagradu; arhitekta Andriju Rusana te arhitekta Nenada Fabijanića, koji je i sam sudjelovao u natječaju.
Što je ostalo od Fabrisa
Andrija Rusan kaže nam: – Prvo, moram reći da sam izuzetno cijenio zgradu Željpoha arhitekta Stanka Fabrisa. Ovo što je nastalo na tom istom mjestu, naravno, nema nikakve veze s nečim što je u početku trebalo biti rekonstrukcija i nadogradnja Fabrisova Željpoha, kuće pod zaštitom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Danas nema više ništa od toga, ništa materijalnog i nikakve reminiscencije. Fabrisov Željpoh bio je elegantan objekt, vrlo pažljivo modeliran i postavljen na izuzetno osjetljivu mjestu.
Fabris je svoj objekt malo povukao u odnosu na liniju susjedne Obrtničke škole, visinom se prilagodio kućama u ulicama s kojima komunicira, mirnim odmjerenim rasterom fasade nije htio konkurirati bogatstvu okolnih pročelja, nastojao je komunicirati sa dohvatljivim prostorom... Sve u svemu, bila je to kuća koja suvremenim jezikom nastavlja kvalitetu građenja na ovom posebnom trgu.
Šosteričeva Muzička akademija nije ništa od svega toga. Dapače, želi biti najvažnija na ovom kazališnom trgu. Šteta. Šteta zbog grada i šteta za Šosteriča, tog izuzetnog arhitekta.
Svakako vjerujem da je Šosterič radio projekt u najboljoj namjeri i s iskrenom energijom. Imao je potpuno pravo na svoj način raditi projekt koji je dobio na javnom, izuzetno zanimljivu natječaju. Žiri je taj koji je Šosteriču dao mogućnost da gradi ovu kuću. Žiri je donio odluku da se gradi Muzička akademija, ovakva zgrada na (možda) najljepšem zagrebačkom trgu. Dakle, ne mislim da je Šosterič ovog puta uspio napraviti uspješnu arhitekturu, a rad žirija odredio je put tome – zaključuje Rusan.
Šosterić pod ruku s Fabrisom i Piceljem
Projektant Milan Šosterič izgradio je strpljenje u situacijama poput ove. Sjećamo se kad su svojedobno napadali njegov projekt zgrade popularno nazvane "jedro" u Petrinjskoj ulici. Bio sam 1983. prvi arhitekt koji je u anketi časopisa Arhitektura izuzetno pozitivno govorio o napadanoj Fabrisovoj zgradi Željpoha - govori nam Šosterić - jer sam i sam 1981/82 napravio Elektrinu kuću u Kršnjavoga za koju sam dobio Nagradu Zagrebačkog salona, a potom i Borbe. Tu je kuću 1989. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture postala spomenikom kulture prve kategorije. Ta je kuća bila druga ostakljena kuća u nas. Prva je bila upravo Fabrisova, koju je kritika pokopala.
Zato i kažem da je Fabris svojom glavom probio široki otvor u debelom zidu kroz koji sam ja prošao sa svojom Elektrom u naručju, a nisam bio sam jer su tu ubrzo bili Nikola Filipović s novim krilom Hotela Dubrovnik, i Grujo Golijanin sa svojom ostakljenom kućom na početku Vončinine ulice. Svi mi dugujemo Fabrisu koji je na sebe navukao sav bijes - govori Šosterič koji se izložio i prije 30 godina i danas, kada napadaju njega, a brane ono što se napadalo prije 30 godina...
Šosterič podsjeća da Fabrisova zgrada nije kulturno dobro, nego je to Lenucijeva potkova, dakle teren na kojem se nalazi. Mogao je, dakle, zgradu rekonstruirati u arhitektonskom izrazu, ali ne i srušiti je. S obzirom na to da sam kao student vidio Fabrisovu zgradu u izgradnji i uočio elegantni ritam njezine konstrukcije, Šosterič je odlučio srušiti parapete (dio od tla do prozora) koji su kvarili taj ritam, i posve ostakliti pročelje, ali ostakljenu površinu uvući u unutrašnjost objekta i tako potpuno otkriti Fabrisov ritam konstrukcije kojim je bio oduševljen još kao student arhitekture. Konstrukciju je obložio bijelim aluminijskim limom, a bijelo tu simbolizira nevinost nepravedno napadanog Fabrisa.
Kako sve okolne zgrade na Trgu maršala Tita imaju naglašen ulaz putem rizolita, Šosterič je ispred osnovnog volumena zgrade Muzičke akademije odlučio oformiti fizički odvojen rizolit, odnosno crni portal. - Da bih to postigao preuzeo sam ritam unutarnjeg srednjeg nosivog okvira koji je različit od ritma pročelja i formirao lik koji mi je bio neophodan. Pokazalo se da je odnos ritma unutarnje konstrukcije prema ritmu pročelja Fabrisove zgrade identičan grafici iz diptiha Ivana Picelja. Na jednoj je grafici prikazan ritam unutarnje Fabrisove konstrukcije, a na drugoj ritam vanjske konstrukcije, odnosno fasade - tumači Šosterić. .
Svjedoči to da su se Picelj i Fabris pojavili u isto vrijeme, vrijeme geometrijske apstrakcije koju je Šosterič htio i tu obnoviti, a da izvedena zgrada bude ovovremena. Jer geometrijska apstrakcija, naravno, ne poništava protok vremena pa zgrada nije zastarjela iako je oslonjena na prvu polovicu 20. stoljeća.
Rat nepotreban
Picelja nije žuljala činjenica da se njegova grafika ogleda u Šosteričevu radu. No, što je s kuglom? Šosterič kaže da se iz autorskih prava izuzimaju matematički pojmovi. I geometrija je njihov sastavni dio. I boja bitno određuje karakter nekog djela, a njegova je kugla narančasta, što je bitno drukčije od Kožarićeve zlatne koja simbolizira Sunce. Narančasta simbolizira ravnotežu između duha i libida, pa je i to faktor razlike u odnosu na Kožarićev rad.
Arhitekt Nenad Fabijanić smatra da će se projekt Muzičke akademije moći kako treba procjenjivati 2024. - Arhitektura 21. stoljeća danas funkcionira po principu "umještenog kontrasta", na što Šosterić odgovara na svoj način. Neizmjerno mi je žao da su arhitekti tijekom izvedbe izvrgnuti psihozi. Valja suditi tek kad je gotovo, ali to nije slučaj u nas... Zato svakome tko kod nas do kraja dovede projekt treba posebno nagraditi - kaže Fabijanić koji misli da je pretjerano Šosteričevu kuglu smatrati atakom na Kožarićevu. - Kugla je opće geometrijsko tijelo i ne pripada nikome posebno... Ljepota Kožarićeve skulpture je i u njezinu nazivu "Prizemljeno Sunce". I sam sam postavio jednu kuglu na trgu u Umagu, a i u Parizu kod Cartieja postoji zlatna kugla. Dapače, postoji stotinjak takvih kugli uokolo! Najbolje bi bilo da je kugla crvena jer je crvena boja broj jedan kao što je Rim prvi grad na svijetu - misli Fabijanić, ali što kad u nas čak i cvijet (karanfil), a ne samo boja ima ideološki predznak.
Žiri je znao što nagrađuje
Gledajući na portal, piramidalnu zraku i kuglu kao na svojevrsni hommage Fabrisu, apstrakciji, vremenu nastanka zgrade i svjetonazoru moderne, članica žirija za projekt Muzičke akademije Snješka Knežević kaže : -
Moglo se očekivati da će zgrada Muzičke akademije, kao snažni kontrast i arhitektonski artefakt, a napose zbog svojeg mjesta na povijesnog trgu izazvati interes i reakcije. Oni su se javljali i neposredno nakon proglašenja rezultata natječaja 2004., za vrijeme gradnje, a učestalo pošto je dovršen parter duž zapadne fronte trga i osovljena instalacija ispred zgrade. Dok neki mediji reklamiraju negativne reakcije, stvarnost ih opovrgava: internet vrvi pozitivnim reakcijama, a nedavno sam imala priliku uvjeriti se u potonje: za dvadesetak minuta koliko sam u društvu projektanta, Milana Šosteriča stajala ispred MA, prišlo mu je desetak građana s čestitkama, dok su djeca i mladi obilazili, dodirivali, gladili kuglu, a neki se i fotografirali s njom.
Dominantni dio negativne fronte proizlazi iz „ksenofobičnosti arhitekata Zagrebačke škole“, kako je osporavatelje zgrade Željpoha/Ferimporta arhitekta Stanka Fabrisa obilježio Zlatko Jurić u knjizi „Zgrada Željpoha u Zagrebu“ (2011.), u kojoj je detaljno iznio povijest tog mjesta i same zgrade. Dio te osporavačke fronte manje je konzistentan: uz grupu dizajnera, umjetnika i teoretičara konceptualaca, tu su prijatelji i ljubitelji Ivana Kožarića, koji je svojedobno odbio Šosteričevu ideju da njegovo „Prizemljeno sunce“ postavi ispred zgrade, a sada optužuju da je Šosteričeva kugla „kopija“ ili „replika“, kao da Kožarić ima autorsko pravo na kuglu kao takvu. No pravi sud o kući donijet će studenti i profesori MA kad se usele u nju i iskušaju sve što ona nudi u svojoj unutrašnjosti. Zasad se sve svodi na njezin vanjski izgled, osobito na pjacetu s instalacijom ispred nje.
No kakve god bile reakcije, Šosterič vjerojatno ipak neće doživjeti sudbinu Stanka Fabrisa, čija je zgrada dio priče o njegovoj MA, a sam mu je Fabris svojedobno bio mentor i učitelj. U anketi časopisa Arhitektura 1983. u povodu dvadesete obljetnice zgrade, koja je obilježila početak valorizacije dotad ozloglašene kuće, Šosterič je izjavio: „...kao da prolazim, s nelagodnom mješavinom grižnje savjesti i zahvalnosti, kroz slobodni prostor u masivnom zidu, probijen glavom Stanka Fabrisa. Čini mi se, nisam sam.“
Time je potvrdio stav Fabrisa, a i dijela modernih arhitekata koji su prije njega studirali pitanje interpolacije na tom mjestu, da imaju pravo na izraz svojeg doba. No na Fabrisovom je Željpohu dvadesetak godina visjela stigma svetogrđa prema baštinjenoj sredini i simbola neželjene arhitektonske forme, a njegova je valorizacija trajala isto tako dugo. Zlatko Jurić detaljno je opisao proces degradacije i devastacije zgrade, uputio na prijedloge o njezinom redizajnu („maglovit pojam“), a i prijedloge rušenja, što je obilježio kao negaciju „topografske, morfološke i funkcionalne slojevitosti europskog grada“. Upućujući na vremenske paralele u Londonu i Beču, utvrdio je da je Fabrisov Željpoh, uz ilički neboder, „simbol internacionalne moderne arhitekture u reprezentativnom prostoru povijesnog trga“ u Zagrebu i stoga zaslužuje pažnju.
Kad je 2003. prazna, opustošena kuća, gotovo razvalina, dana Muzičkoj akademiji, neki su se, među njima Jurić, zalagali za faksimilnu rekonstrukciju, čime bi se ispravila javna nepravda nanesena Fabrisu. Uostalom, taj je etički motiv bio i razlogom što oficijelno zaštićena kao kulturno dobro, što je, istini za volju, potpuno atipično.
U programu natječaja sugerirana je pak „autorska interpetacija novog sadržaja unutar ograničenja koje zadaje uvažavanja Fabrisovog djela“, što su neki natjecatelji prihvatili i podnijeli niz prijedloga, dok su drugi ignorirali zahtjev da se Fabrisova kuća očuva i na mjestu Željpoha/Ferimporta i susjedne kuće koja se smjela srušiti, predložili nov objekt. No time su se diskvalificirali, odnosno, njihovi projekti unatoč kvaliteti nisu mogli doći u obzir za ocjenjivanje. Milan Šosterič dobio je prvu nagradu s obrazloženjem da je „višestruko rehabilitirao Fabrisovo djelo, jer je obnovom pročelja afirmirao skladan vertikalni raster konstrukcije i izborom namjene očuvao postojeću prostornu strukturu zgrade“.
Šosterič je u novi korpus uključio Fabrisov Željpoh, ali se prema njemu distancirao kontrastno. Fabrisovo pročelje svedeno je na izvorni, očišćeni raster, naglašen bijelom bojom, dok je „portal“ – samostojeći objekt izvučen na prostor ispred zgrade – izveden iz tlocrtnog rastera konstrukcije. „Portal“ je dio instalacije što je čini visoka ukošena piramidalna igla i kugla, koji su po mojem sudu svojevrsni hommage Fabrisu, apstrakciji, vremenu nastanka zgrade i svjetonazoru moderne.
Kao što je poznato, Šosterič je u tu kompoziciju htio uključiti Kožarićevo Prizemljeno sunce, koje je 1971. kad je postavljeno, bilo provokacija i na indirektni način podrška Fabrisovoj gesti. No, Kožarić je to otklonio, začudo zadovoljan postavom u pješačkoj zoni u Bogovićevoj, gdje je Sunce kao puka dekoracije lišeno provokativnog naboja. „Alternativna kugla“ zadržala je dio kompleksne sematičke poruke koju na svoj način nosi svaki dio instalacije: najprije kao opreka igli koja prema Šosteriču izbija i izvodi negativan naboj locusa i simbolizira uzgon, a svojom univerzalnom simbolikom upućuje na savršenstvo i zatvoren ciklus.
Muzička akademija poput svih Šosteričevih zgrada nosi simboličke poruke, ovdje upućujući na sve one elemente na kojima autor gradi svoj koncept: najprije na Fabrisa i doba. No kontrast uvodi u odnosu reinterpretirane Fabrisove zgrade i strogog geometrizma pročelja prema novom, višem dijelu (dogradnji) na susjednoj parceli, odvajujući ga oblom ovojnicom u elementarnim bojama spektra.
Taj bi se postupak mogao tumačiti kao dijalog opreka, a i kao gesta otvaranja, ako ne i rastvaranja. Kako bilo, i zgrada i instalacija predstavljaju autorov artistički manifest. Izvjesno je, da će izazivati reakcije, među ostalim i pitanje što je od Fabrisa ostalo. Opća i stručna recepcija izreći će sud o iskoraku, što MA neupitno jest. No po svoj će prilici na simpatije naići preuređen parter zapadne fronte trga, s kojeg su uklonjene improvizirane forme (nasadi i grmlje, potonje kao maska neprihvaćenog Željpoha/Ferimporta), a sada je u potpunosti ponuđen komunikaciji, boravku, sjedenju..., drugim riječima, postao je društvenim prostorom.
Najbolje bi bilo da sad srušite zgradu. Ali zašto je to Muzička a ne Glazbena akademija. Jel ima netko tko zna odgovor?! Pa molim da ga ostavi u komentaru. Lp