Mjesec je dana do početka jedne od najintrigantnijih izložbi u Hrvatskoj – do prve retrospektive Julija Knifera (1924.–2004.) koja će nas možda najviše podučiti suvremenoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, za koju se mnogi ne usude reći da je ne razumiju iako bi uz malo čitanja o njoj vrlo lako mogli riješiti taj problem i zaljubiti se u radove osobito vizualno privlačne poput Kniferovih meandara bitnih za cjelokupni Kniferov opus. Retrospektivu, koja se 20. rujna otvara u MSU, ubrzano priprema kustosica Radmila Iva Janković uz stručnu suradnju Kniferove kćeri Ane Knifer i povjesničara umjetnosti Zvonka Makovića. Zavirili smo jučer u MSU da vidimo i čujemo kako kustosica Janković i Ana Knifer koncipiraju izložbu.
– Velik je to bio posao. Bit će tu više od 300 radova, uz skice koje prate velike radove. To je svakako dosad najveća Kniferova izložba Zahtijevala je puno istraživanja, a to su sjajno obavili Radmila Iva Janković i Zvonko Maković – ocijenila je Ana Knifer.
Kvadrat, trokut, linija...
– Što je najljepše na izložbi? Nastojimo pratiti njegovu intuitivnu i nedogmatsku misao poštujući pritom, na neki način, i kronologiju – tumači kustosica Janković. – Izložba se zove "Bez kompromisa". Knifer je, težeći krajnjoj redukciji izražajnih elemenata na slici, došao do meandra i nastavio ga slikati cijeli život. Ono što je prethodilo tome, dogodilo se između 1959. i 1960. godine. Knifer se u početku slobodno igrao geometrijskim elementima na plohi. Trokutastim oblicima, krugovima, kvadratima, pokojom kosom linijom, oblikovao je apstraktne kompozicije. Polako je došao i do oblika koji je nalik na meandar. To je "Meandar 1" koji ćemo i pokazati na izložbi. Povjesničar umjetnosti Igor Zidić, koji je tada pratio Kniferov rad, uočio je kontinuitet elemenata koji se ponavljaju i nalikuju na meandar. Knifer tada prihvaća naziv koji je zapravo sugerirao Zidić.
Riječ je o kompozicijama u kojima se u različitim ritmovima izmjenjuju crne i bijele plohe. Iako je tu riječ o neprekidnom ponavljanju, ono nikad nije doslovno. Kniferov je rad u cjelini pun paradoksa, pun suprotnosti – govori Radmila Iva Janković.
Gorgonaški apsurd
– Knifer nastoji to objasniti u svojim Zapisima iz 1975. Tu stalno inzistira na činjeničnom opisu, na egzaktnom opisu, odričući slici svako simboličko značenje. Čak je i cijeli tekst Zapisa sličan misaonome meandru – otkriva kustosica Janković. – Osim slika meandara, izložit ćemo artefakte, ponajprije dnevnike koje je Knifer pisao od 1956. do smrti, ali pronađeni su samo oni s datumima od 1976. nadalje. Pisao je jako lijepim, gustim i urednim rukopisom, jednoličnim, bez margina, bez cenzura. A od 1994. počeo se igrati i slovima oblikujući i njih u znak meandra – kaže kustosica.
Bit će, kaže, pokazano nekoliko njegovih performansa koji posredno tumače njegovu poetiku. A posebna je dionica posvećena grupi Gorgona, jer je to jezgra koja ga je definirala i imala presudno značenje za cijeli Kniferov opus.
– Gorgonaši su težili antiumjetnosti, a Knifer je napravio antisliku. Poigravali su se oni ironijom, nihilizmom i apsurdom, a Knifer je glavni smisao pronašao upravo u apsurdu – kaže kustosica Janković za naše čitatelje.
