Paradoksalno je, ali unatoč brojnim tekstovima o jednom od najjačih hrvatskih slikara Miroslavu Kraljeviću (1885.–1913.) uvijek je nekako galeristima izmaknula prava retrospektivna izložba njegovih radova. Tu nelogičnost sada popravlja Moderna galerija čiji je autorski tim, u kojem su ravnateljica MG-a Biserka Rauter Plančić, povjesničar umjetnosti i književnik Zvonko Maković i viši kustos u MG-u Željko Marciuš, pripremio putujuću retrospektivu čija se zagrebačka dionica otvara u četvrtak 19. prosinca, a u Modernoj će galeriji trajati do 6. travnja 2014.
Odiseja je počela u zavičajnoj Kraljevićevoj Požegi, a nakon Zagreba put se nastavlja u Split, Osijek i Dubrovnik, odakle se Kraljević vraća 8. veljače 2015. Gradovi su u tom pothvatu heroji – zahvaljujući njihovoj potpori skupljeno je dovoljno novca da se od malih sredstava i potpore Ministarstva kulture prikupi 600 tisuća kuna za izložbu, što je zapravo jako mali budžet!
Plemenitaš i gladuš
No pravo je zadovoljstvo bilo razgovarati, bolje reći slušati ravnateljicu Biserku Rauter Plančić kako rasvjetljava Kraljevićevo djelo uz pomoć njegovih najboljih poznavatelja, akademkinje Vere Horvat Pintarić, neprijepornog stručnjaka Igora Zidića i Zvonka Makovića. Svi su oni ugradili kamenčić u odluku autorskog tima da pokaže 190 Kraljevićevih djela, poglavito crteža, jer njih je više negoli ulja, ali ravnopravno ostavljaju gledatelja zadivljenim.
– Ključna je Kraljevićeva uloga u formiranju modernih izričaja u hrvatskom slikarstvu 20. stoljeća, ma što netko mislio o modernosti Račića ili o impresionizmu Medovića i Ferde Kovačevića – kaže ravnateljica Rauter Plančić. – Oni su prve laste koje su izašle iz ateljea. Kraljević je, kako upozorava Maković, okrenuo kompas s Beča i Münchena na Pariz. A u Parizu je slikao fascinantna lica, figure, osobe i situacije, bonvivane, lake dame i lezbijke... bez straha pred lascivnošću. Zanimaju ga niži slojevi društva, gdje buja život. Tako se, primjerice, Račić nikad nije oslobodio. No nije ni mogao jer je za razliku od Kraljevića bio siromašan, gladan... A Kraljević je dakako odmah ostavio dubok dojam na slikare svoje, ali i svih sljedećih generacija. Matoš je prvi otkrio Kraljevića našoj publici. O njemu su pisali i A. B. Šimić i Tin Ujević, voljeli su ga svi značajnici. A publika će naposljetku vidjeti i ono što nikad nije – dijelom na zidovima galerije, a dijelom reproducirano u katalogu – “Gospođu s voćem” (1912.) za koju je okvir radio Viktor Kovačić, pa predsmrtni Autoportret (1912.), Glavu brata (1911.), Violinista (Guslača, 1912.), Pjevačicu (1912.) i druge.
Nezamislive poze
– Kraljević je slikao putene poze nezamislive u hrvatskome slikarstvu ali je uvjerljivo dao i vlastiti portret crtan u Brestovcu prije nego što je skončao od tuberkuloze. Premlad. Imao je samo 28 godina, ali je za kratko vrijeme, u užasno kratkom roku stvorio opus koji je pak stvorio rađanje modernoga izraza natjeravši slikare da prestanu po ateljeima crtati pobjede na bojnom polju – kaže simpatično Biserka Rauter Plančić.
