Ako pretpostavimo da su se prvi glumci "rodili" u pećinama čovječanstva, zajedno s prvim slikarima koji su na stijenama ovjekovječili scene lova, mirno možemo reći da od tih pradavnih dana do danas svijet nije imao većeg dramskog pisca od Shakespearea. I nije tajna samo u njegovim pričama, koje i danas govore o našim karakterima, čak ni u nevjerojatnoj vještini stiha, već u načinu na koji njegovi likovi rastu pred očima zatravljenih gledatelja. Tako je bilo u njegovo doba, tako je i danas, i sasvim očekivano baš je on više od klasika, autor koji svakoj novoj generaciji kazalištaraca služi kao vrhunski umjetnički orijentir i temelj za njihov rast u umjetnosti koju su odabrali za svoj životni poziv.
No ono najbesmislenije što autorska ekipa koja se prihvati nekog od njegovih naslova može napraviti, a što se u samoj izvedbi prelama preko leđa glumaca, jest dekonstrukcija Shakespeareovih djela. Velika je umjetnička šteta razbiti neku njegovu priču i postaviti te djeliće u novi izvedbeni okvir koji jednostavno razara način na koji njegovi junaci – oni dobri i oni zli – utječu na publiku, tjeraju je da misli i osjeća. Nedavno sam se u mraku ZKM-a sjetila "Hamleta" kojeg je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu režirao Aleksandar Popovski, prema adaptaciji i dramatizaciji Gorana Stefanovskog, predstave koja je u Zagrebu (u dupkom punom HNK Zagreb) gostovala u siječnju 2017. godine. Tada je priča o nesretnom danskom kraljeviću počinjala čuvenom scenom na groblju, prizorom u kojem Hamlet razgovara s Jorikovom lubanjom, i čak ako se pretpostavi da u cijelom kazalištu nije bilo čovjeka kojem je to bio prvi "Hamlet" u životu, bilo je jasno da svima nedostaje sve ono što oblikuje likove, posebno Hamleta, do tog trenutka u priči, koji jasno naviješta da rasplet vodi u krvavu tragediju. Bilo je jasno da kontinuitet nedostaje i sjajnom glumcu kojeg smo gledali u naslovnoj ulozi, ne znajući da ga uživo gledamo zadnji put, jer Nebojša Glogovac iznenada je preminuo tek godinu dana kasnije. Bio je dobar njegov Hamlet, na trenutke čak genijalan, ali bilo je jasno da se veliki glumac sa svom svojom glumačkom energijom, znanjem i iskustvom bori s "rupama" u novoj dramatizaciji priče, čime je dokazao da drukčije "složen" Hamlet priču ne aktualizira niti je čini bliskijom današnjim gledateljima. Štoviše. A njegova sam se "lova" na Hamleta sjetila gledajući mlade glumce koji tek izlaze s Akademije, ispit klase Dore Ruždjak Podolski, koji su Tolstojevu "Anu Karenjinu" predstavili (tri večeri zaredom, hvala ZKM-u!) u uvjetima kakve imaju velike i profesionalne predstave. Sve su za tu ispitnu predstavu napravili studenti, od produkcije, preko kostima gdje su im uskočile studentice TTF-a, pa do dramaturgije i režije (naravno, sve uz mentoriranje profesora). Ništa drukčije nije bilo ni u mraku dvorane F22, koja pripada ADU, a u kojoj sam gledala ispitnu predstavu klase Kreše Dolenčića "Don Huan se vraća iz rata" prema motivima Odona von Horvatha, neke nove mlade ljude i predstavu koja je opet plijenila pažnju nevjerojatnom glumačkom (ponajprije ženskom) energijom.
Svi ti mladi ljudi podsjetili su na iskusnog Glogovca po žaru igre, po načinu u kojem je iz svake replike, iz svake geste i izmijenjenog pogleda bilo jasno koliko su "gladni" igre i pozornice i kako baš taj žar otkriva da su ušli u profesiju u kojoj imaju budućnost. Glogovac je, baš kao i neki naši glumci (priznajmo si iskreno da ih nema puno) do kraja života zadržao baš tu glumačku strast; unatoč svim ulogama, kazalištima, filmovima, nagradama, laskama... zvjezdanom statusu na razini cijele regije. Tijekom velike i plodonosne karijere uspio je sačuvati ono što mladi ljudi kada izlaze s akademija imaju utisnuto u sebi kao zadanost. Ali kako i kamo nestane taj iskonski žar? Kako je moguće gledati ih na ispitnim predstavama, baš kao što smo ne tako davno gledali generaciju Adriana Pezdirca i Dade Ćosića ili klasu sjajne Dee Presečki, koja je odmah nakon ADU krenula redati nagrade za svoju prvu profesionalnu ulogu Matijaša Grabancijaša Dijaka, koju je odigrala u istoimenoj predstavi HNK Varaždin, te pri tome strepiti nad budućnošću koja je pred svim tim dokazano talentiranim mladim ljudima?
Uobičajena kuknjava na temu previše mladih glumaca koje godišnje "proizvode" hrvatske umjetničke akademije samo je dio odgovora. Naravno, neki od tih novopečenih glumaca snalažljiviji su, bolje umreženi, neki su jaki i kao "multitasking" kreativci i sposobni za samostalne projekte, drugi su više uspijevali raditi tijekom studija te zbog toga lakše i brže dolaze do prvih poslova, novih angažmana u poslu u kojem vidljivost znači opstanak. Neki se pogube u čekanju, još je lošije ako se nađu u angažmanu u ansamblu koji nije za njih ili im se prilijepi "etiketa" koja ih smjesti u ladicu iz koje nema povrataka. Tko zna koliko je potencijalno velikih glumaca kod nas palo kao žrtva samo jedne pogrešne odluke. Problem s umjetnošću uvijek je isti – u njoj, ma koje vrste bila, mora postojati rizik. Umjetnost glume mora u sebi imati ugrađeno i pravo na promašaj, pogrešnu procjenu, krivi odabir, priklanjanje pogrešnim autorskim ekipama... Na žalost našim kazalištem vlada "nepravo" na pogrešku, koje posebno okrutno pogađa baš mlade glumice i glumce.
Mnogih smo se glumaca, njihova umijeća i dosega prelako lišili, mnogi su gurnuti u stranu bez ikakvog zdravorazumskog razloga i teško se bore za svoj komadić vidljivosti, scene, posla. I nije tu stvar samo u (prisilnom) odlasku Dragana Despota u mirovinu ili svega što je uoči mirovine doživjela Branka Cvitković, koja je baš tih godina kada nije uspijevala postojati na svojoj matičnoj sceni HNK Zagreb pokazala vrhunske glumačke domete u osječkom HNK i njegovoj velikoj hit-predstavi "Unterstadt", utemeljenoj na istoimenom romanu Ivane Šojat, jer "potrošnja" glumaca nije samo priča o glumcima u godinama. Mnogi mnogo mlađi glumci pali su i zamku trpanja u ladice. Dovoljno se samo sjetiti koliko je trebalo Mislavu Čavajdi (on je glumac kakvih zaista nemamo mnogo u našoj sredini, on je veličanstveni dubrovački kralj Edip u predstavi koju je odigrao i sa slomljenim koljenom) da u očima redatelja prestane biti "onaj mali iz prve hrvatske sapunice". Ili zapitati se što bi primjerice bilo s karijerama Amara Bukvića i Filipa Juričića da 2007. godine Ivica Boban nije, u Teatru Exit, samo za njih – i zbog njih – kreirala predstavu "Kako misliš mene nema?", koju taj dvojac igra i dandanas (igrali su doslovno jučer i prekjučer, a igrat će je i 10. lipnja)... Svi oni, ali i mnogi drugi, i danas "grizu", i danas čuvaju tu nevjerojatnu strast igre. Pa dajte im onda da igraju!
