Govorili su da neće doživjeti dvadesetu. Toliko mu je srce bilo slabo! A radi neljudskih okolnosti vrh kojih je bilo to da ga vlastiti otac nije priznao, pa je Branko Vlahović u vojnoj knjižici prekrižio svoje izvorno ime Franjo i napisao preko njega Branko. Tako si je dao identitet kojega se nije odrekla ni bivša država, a ni nova Hrvatska! Jer kakva bi ludost bila odreći se sjajnog kipara nebrojenih umjetničkih kvaliteta! Zato je opus akademskog kipara Branka Vlahovića (1924. – 1979.) sada pred nama, u odličnoj retrospektivi u zagrebačkom Tehničkom muzeju.
Možemo na tome zahvaliti kiparovoj rođakinji, mladoj grafičkoj dizajnerici Ani Labudović, autorici projekta kojem su se pridružili povjesničar umjetnosti i kustos Guido Quien, dizajnerica Maša Milovac, restauratorica Lana Lalić i direktorica Tehničkog muzeja Markita Franulić!
Pitanje pohrane...
Kiparovim nećakinjama, Aninoj mami Mirjani Labudović i teti Zdenki Božinović, ostalo je da se pobrinu za Brankovu ostavštinu. No samo tri dana nakon njegove smrti netko se nasilu uselio u atelje. Nestalo je puno skulptura, priča Ana, no, nasreću, bilo ih je puno i po galerijama, pa nisu sve stradale. Teta Zdenka nešto je uspjela pohraniti u skladište knjižara Naprijed gdje je radila. Ne znamo je li danas bolje, ali nije jedino slučaj Branka Vlahovića otvorio pitanje kako se državna kulturna politika (ne) brine o pohrani vrijedne umjetničke baštine!
Skrivao ideje
Vlahoviću su 1981. napravili posmrtnu retrospektivu u Gliptoteci JAZU, ali otad – ništa! Sve do Anine akcije, koja je kipara \"vratila\" u Tehnički muzej gdje je 1975. imao zapaženu izložbu, jednu od najznačajnijih...
No nije se šutjelo o Vlahoviću, pisali su o njegovu minimalizmu ugledni kunsthistoričari Marijan Susovski i Vladimir Maleković. Iako je bio generacija akademika Kožarića, podsjeća Ana Labudović, nije pripadao ni jednoj struji, ni Exatu, ni Novim tendencijama... Gotovo paranoično je skrivao svoje ideje da ih ne bi pokrali... Napraviti izložbu bio je detektivski posao, kao i napisati monografiju o njemu, što su Guido Quien i Darko Schneider i učinili!