Ruska autorica Guzel Jahina u Hrvatskoj ima postojanu čitalačku publiku. Hena com do sada je objavio dva njezina itekako zapažena romana, "Zulejha otvara oči" i "Volgina djeca". A sada se pred hrvatskim čitateljima našao i treći roman ove intrigantne ruske autorice koja se intenzivno bavi ruskom i sovjetskom poviješću. Riječ je o romanu "Ešalon za Samarkand" koji je prevela Tatjana Radmilo. Za prvi roman "Zulejha otvara oči" Guzel je dobila Veliku knjigu i Jasnu Poljanu. Romani su joj prevedeni na četrdesetak jezika, po njima se snimaju televizijske serije i rade kazališne predstave. Guzel Jahina rođena je 1977. u Kazanju, a fakultet je završila u Moskvi. Tatarskog je podrijetla. Ovaj intervju napravljen je mejlom, a prevela ga je Tatjana Radmilo. U prvim danima ruske agresije na Ukrajinu Guzel Jahina napisala je otvoreno pismo u kojem su i ove rečenice: "Danas se ruski tenkovi kreću tuđom zemljom. Ja u to jedva da mogu i povjerovati. Toliko se duboko u sebi s tim ne slažem da samo želim glasno ridati. Teško mi je pronaći riječi jer nijedna nema dovoljno snage. Ogorčenost, gnjev, strah, nemoć – u beskrajnim količinama. Vijesti od 24. veljače 2022. samljele su me. Moj se svijet ne samo preokrenuo već je jednostavno uništen. Ne razumijem zašto cijepljenje pacifizmom nije pomoglo."
U Hrvatskoj uskoro izlazi vaš roman "Ešalon za Samarkand" koji ima povijesnu temu kao i vaši prijašnji romani. No kako čitatelje zainteresirati za povijesna zbivanja otprije stotinjak godina kada cijeli svijet prati tragični napad na Ukrajinu?
Roman "Ešalon na Samarkand" prikaz je gladi u Povolžju u 1920-ima prošlog stoljeća, ispričan u pustolovnoj formi – radnja govori o evakuaciji pet stotina djece koja umiru od gladi u siti i sunčani Samarkand. Može se reći da ova knjiga govori o ljudskosti kao glavnom uvjetu za preživljavanje društva. Tijekom šest tjedana trajanja radnje romana ešalon prelazi 4000 kilometara, od Kazanja do Samarkanda, srećući razne ljude na tom putu. Ti su ljudi čekisti, razbojnici, djelatnici vojnih odjela za raspodjelu hrane, željezničari, turkestanski basmači – nepopustljivi društveni neprijatelji, spremni ubiti prijatelja, a neki su od njih gotovo posve izgubili sve ljudske karakteristike. No svi se oni, zapravo, pokažu kao ljudi jer pomažu u spašavanju umiruće djece. To što je 500 gladne djece doputovalo do sitog Samarkanda nije zasluga samo načelnika ešalona, nego svih koje su susreli na tom putu. Dječji životi, stalno izloženi tijekom tog opasnog putovanja, pokazali su se mjerom ljudskosti za sve odrasle koji su se našli na njihovu putu. A spas djece je najviši cilj, koji opoziva i poništava društvena neprijateljstva. "Ešalon" se može nazvati i romanom o dvojnosti sovjetskog režima. Dejev, glavni junak romana, otjelovljuje u sebi dvije strane sovjetskog režima – onu mračnu i onu svijetlu. On je istovremeno i ubojica i spasitelj. Ubojica je iz nehaja: u to doba krvoprolića, kao mlad, bio je prisiljen mnogo ubijati – ispočetka kao sudionik građanskog rata, a potom kao vojnik odjela za raspodjelu hrane. Spasitelj je jer sam tako želi: sam je došao raditi na željeznicu ne bi li se borio protiv gladi u zemlji – borio, ali bez ubijanja. Gorka je ironija da Dejev spašava gladnu djecu, koja su ostala siročad i beskućnici, možda baš i zbog njegove krivnje: on je za vrijeme rata možda ubio ili ostavio bez sredstava za život u kampanjama za prikupljanje hrane njihove roditelje. Takvih je "Dejeva", koji su postajali ubojice a da to nisu htjeli, kažnjavajući seljake jer nisu predali porez u hrani, radeći u logorima i provodeći represivnu politiku – bilo na tisuće. Oni su bili i junaci – borili su se protiv gladi, obnavljali željezničku prugu, požrtvovno radili u kampanjama cijepljenja, provodili evakuaciju gladne djece, bili junaci velikih građevinskih projekata i Drugog svjetskog rata, borili se protiv nepismenosti i za oslobađanje žena u istočnim državama. Najsložnije i najpodmuklije u fenomenu sovjetskog režima nije bilo to što se crno nazivalo bijelim i obrnuto, već to što je on istovremeno bio i crn i bijel. Prijem sva moja tri romana u Rusiji je zanimljiv jer nakon objavljivanja svakog od njih pojavljivala su se i dijametralno suprotna mišljenja. Neki moje knjige nazivaju "ocrnjivanjem" prošlosti i negiraju u njima opisane neugodne činjenice. Suprotno tome, neki ih nazivaju "izbjeljivanjem" prošlosti i nedopustivom beletrizacijom represije. Mislim da tako širok spektar mišljenja govori ne toliko o tekstovima, koliko o raskolu mišljenja u ruskom društvu. Mi se sve do sada nismo složili oko jedinstvene ocjene naše sovjetske prošlosti. Na neki se način sovjetska era i dalje nastavlja u nama – makar i kao jeka, no još je uvijek živa. Naravno da se svi romani o sovjetskoj prošlosti – od najmekših do najgrubljih tekstova – mogu zvati svojevrsnom terapijom. Svaki je razgovor, čak i onaj uvredljivi, terapija. Svaki je razgovor bolji od šutnje. Pri tom je najvažnije da svi oni koji to žele dobiju pravo glasa. Književnost može i mora biti platforma za razmatranje bolnih tema. Kao prvo, roman o sovjetskoj prošlosti nekome će, na primjer mladima ili onima koje baš ne zanima povijest, jednostavno pomoći da doznaju nešto o ovom ili onom događaju. Dobila sam dosta pisama od čitateljica i čitatelja, u kojima mi priznaju da su za postojanje Njemačke Republike u SSSR-u doznali iz romana "Volgina djeca", a za glad u Povolžju iz romana "Ešalon za Samarkand". Kao drugo, slične nam knjige omogućavaju da malo bolje upoznamo generaciju naših predaka – onih koji su se rodili i odrasli u ranom Sovjetskom Savezu. Za mene je to generacija mojih baka i djedova, a za mnoge mlade Ruse njihovih prabaka i pradjedova. Ta je generacija bila neobično šutljiva, kod nas je tako i zovu. Oni su na sebe preuzeli sve teškoće ranih sovjetskih godina – od revolucije, građanskog rata, gladi do raskulačivanja, Drugog svjetskog rata i Staljinovih čistki. Uspjeli su preživjeti ta strašna vremena i potom zašutjeli. Pokušavali su šutnjom zaštititi i sebe, i nas, svoju djecu i unuke, od onoga što su preživjeli. Pisanjem i čitanjem tekstova o događajima iz posljednjih sto godina možemo pokušati osjetiti ono što nam je bilo skriveno iza tog zida šutnje.
Kad ste prije tri godine gostovali na sajmu knjiga u Puli, govorili ste o 12,5 milijuna žrtava građanskog rata u kojem je rođen SSSR, ali i o devedeset, a onda i četrdeset milijuna žrtava velikih gladi koje su zadesile narode i zemlje SSSR-a.
Jao, gotovo se sva događanja iz ranih sovjetskih godina mjere milijunima života. Mi smo veoma velika zemlja s ogromnim brojem stanovnika. A ispada da su milijuni naših sugrađana i sugrađanki, ponekad rođenih tisućama kilometara daleko jedni od drugih dijelili istu sudbinu: ili će upasti u žrvanj represija ili će se u Građanskom ratu boriti protiv svojih očeva i braće. U romanu "Ešalon za Samarkand" opisana je glad u razdoblju 1921.-1922., koju neki nazivaju još i "glad u Povolžju" jer su najviše stradale regije Povolžja i Južnog Urala. No to nije točno: glad je zahvatila 35 gubernija s 90 milijuna stanovnika, od kojih je polovina gladovala. Stradali su Krim, Kazahstan, Zapadni Sibir, Ukrajina. Broj neposrednih žrtava (smrtnih slučajeva od gladi) u to doba nitko nije brojio, no znanstvenici su se složili oko brojke od pet milijuna ljudi prema podacima Sovjetske središnje uprave za statistiku, jer se tolikim pokazao manjak stanovništva za razdoblje 1920.-1922. Nemoguće je odrediti broj onih kojima je zdravlje bilo nepovratno narušeno, kao i onih koji su bili psihološki osakaćeni. Najviše je stradala seoska sirotinja, opljačkana mjerama sovjetskog komunizma i prehrambene politike Sovjetskog Saveza, kao i krajnje neprijateljskim vremenskim uvjetima. Epidemije kolere i tifusa, strašan porast prostitucije, uključujući i dječju, uz prateće širenje spolno prenosivih bolesti, razbojništvo, priprema domaće votke samogona i alkoholizacija društva, kanibalizam – sve se to skriva ispod vrha ledenjaka pod imenom "masovna glad". Još jedna posljedica je i milijun i pol djece beskućnika na ulicama. Ta su napuštena djeca brzo postajala narkomanima, alkoholičarima i lopovima. Činjenica da su ta djeca bila prepuštena sudbini u pravom smislu te riječi (bebe su tada često ubacivali u vlakove u prolazu) – sve se to moralo odraziti na moralno i fizičko zdravlje nacije. To je dovelo do izobličenja i deformacije obiteljskih veza. Kakav odnos prema obitelji može imati dječak kojeg su roditelji ostavili u dječjem domu? Sigurno je da će imati čudne i složene odnose s vlastitom djecom. To je trauma koja ne završava s jednom generacijom, nego se na ovaj ili onaj način nastavlja širiti dalje poput epidemije. Baš su takva djeca i opisana u romanu "Ešalon za Samarkand". A priče koje djeca u romanu pričaju o sebi stvarne su priče, prikupljene iz povijesnih izvora. Može se reći da je "Ešalon za Samarkand" realna slika gladi u Povolžju bez preuveličavanja i umjetničke mašte, ispričana kao pustolovni roman ili junački mit. Osvijestiti i realno sebi predočiti odgovarajuće brojke jedva je moguće. Te se brojke nalaze onkraj granica normalnog shvaćanja. Upravo kao što sad, kad je granice Ukrajine prešlo više od milijun izbjeglica, moj mozak nije u stanju predočiti tu ogromnu masu ljudi otrgnutih od svojih domova i rodne zemlje, tu nevjerojatnu masu tuge i očaja. Može li se ostati normalan u nenormalnim uvjetima? Književnost groznog dvadesetog stoljeća daje veoma mnogo razrađenih odgovora – mnogo je romana napisano o tome kako su ljudi preživljavali: i u vrijeme gladi, i u ratovima, i u koncentracijskim logorima, i u totalitarnim državama. Ljudi su preživljavali i nepovratno se mijenjali. Samo se shvaćanje norme mijenjalo s pojavom ekstremnih događaja. To sam osjetila i sama prikupljajući materijal za roman "Ešalon za Samarkand". Tema masovne gladi je nehumana, neljudska i neprihvatljiva. Kad sam uronila u nju, uz ozbiljan vlastiti unutarnji otpor, u čudu sam zamijetila da se moja psiha počinje prilagođavati i čak smatrati standardnim ono što nikako i ni u kakvim okolnostima ne može biti normalno. Provela sam mnogo dana u Nacionalnom arhivu, detaljno proučavajući mnogobrojne zbirke dokumenata. I nenadano otkrila kod sebe dosad još neviđenu sposobnost blokiranja osjećaja. Proradio mi je instinkt za samoočuvanje. Da, ti to moraš čitati – to je tvoj posao, no u određenom trenutku ti više nisi u stanju reagirati, emotivno se uključiti. Inače će te takvo što gurnuti u najtežu moguću depresiju. Eto, upravo je ta atrofija duše za mene bila najneočekivanije i najneugodnije otkriće. Protiv moje volje mi se ušuljala misao da, ako sam se ja, kao žena koja osjeća veliku empatiju za tuđu nesreću, tako brzo privikla na bezbrojna ubojstva, smrti, kanibalizam, što se onda može reći o ljudima koji su živjeli usred svega toga! Tu se pojavljuje pitanje: a što je to normalno, gdje je granica koja dijeli čovjeka od zvijeri, koju je tako lako premjestiti ili uopće izbrisati? Čitavo je iskustvo posljednjih desetljeća pokazalo koliko je krhka bila ta granica i zašto su mnogi zločini iz tridesetih godina postali mogući.
U romanu "Zulejha otvara oči" ispričali ste i priču svoje bake. Čiju ste priču ispričali u "Ešalonu za Samarkand"?
Ova knjiga ima važnog junaka – autističnog beskućnika, dječaka Zagrejku. U njegovu sam imenu šifrirala ime svojega djeda s očeve strane, i on se zvao Zagrej. On je u djetinjstvu živio na ulici i gladovao, a 1920. evakuirali su ga dječjim vlakom u Turkestan. Hoću reći da je evakuacija djece opisana u romanu dio moje obiteljske povijesti. Međutim, nisam znala nikakve pojedinosti o djedovu putovanju, knjigu sam napisala na temelju proučavanja povijesnih materijala. U romanu ima jako mnogo povijesne istine, realnih činjenica i pojedinosti koje sam pronašla u arhivima, knjižnicama i starim novinama.
"Ešalon za Samarkand" govori o dječjem zbjegu. Jesu li djeca uvijek najveće žrtve rata?
Djeca su u životu izvor velike radosti i velike tuge (ako im se nešto iznenada dogodi). Dječji lik u umjetnosti sadržava najveću moguću opoziciju: on može biti i simbol nade, radosti, nastavka života i pobjede života nad smrću, a istovremeno i otjelovljenje najstrašnijeg užasa ili najnečovječnije okrutnosti (ako se umjetnik odvaži na takav način iskoristiti dječji lik). U romanu "Ešalon za Samarkand" djeca su kolektivni lik. Pet stotina djece raznih nacionalnosti spašeno je u vlaku (koji, naravno, nije ništa drugo nego Noina arka) dok plove iz gladne smrti put života. Djeca u romanu nisu samo simbol života koji pobjeđuje bez obzira na strahote uokolo. Djeca su mjera ljudskosti svih odraslih likova u knjizi: bez obzira na društvena neprijateljstva, svi odrasli junaci spašavaju djecu i djeca preživljavaju zahvaljujući zajedničkim nastojanjima nepomirljivih društvenih neprijatelja. U svojoj je osnovi ovo roman o dubokoj ljudskosti u svakome od nas. O tome da je ljudskost temelj za preživljavanje svakog društva. Generacija djece koja je opisana u romanu – rođena nedugo ili odmah poslije revolucije – tragična je generacija: njezini su pripadnici preuzeli na sebe sve tegobe postrevolucionarnog vremena (uništenje, glad, epidemije, Građanski rat), a poslije su mnogi od njih smrtno stradali u Drugom svjetskom ratu i u gulazima. Prilikom pisanja romana suočila sam se s etičkim pitanjem: koliko daleko mogu otići u opisivanju gladne i umiruće djece? Gdje je granica između iskrenog pripovijedanja i eksploatacije teme? Možda je ta granica različita za mene i za moje čitatelje? Najmanje od svega htjela sam eksploatirati temu djetinjstva – uključiti samilost prema nesretnim siročićima – taj je pristup bio zabranjen. Samo proučavanje materijala nije bilo dovoljno: svijet djece beskućnika u 1920-ima nisu samo bolesti i iscrpljenost od gladi. On je i nevjerojatno živ, on uključuje okupljanje u čopor i dominacije, ulične profesije beskućnika, putovanje tisućama kilometara, poseban jezik i tvorbu novih riječi, sklapanje stihova, vlastite obrede i rituale, nadimke, čitavu paletu likova, veoma zanimljive psihološke fenomene – htjela sam opisati sav taj svijet. Stoga su djeca i njihov svijet najsvjetlija boja u romanu koja se ističe u užasu koji ih okružuje. Osnovna specifičnost dječjeg pogleda na gladne godine je u tome što djeca nisu doživljavala glad kao nešto neobično. Dok su odrasli shvaćali koliko je situacija nenormalna i užasna, djeca je uopće nisu smatrala katastrofom. Glad je bila uobičajeni dio njihova života, okruženje na koje su navikli i u kojem je prošao gotovo sav njihov život (jer vrijeme gladi trajalo je pet-šest godina). Upravo je to trebalo prenijeti u romanu: kako glad uništava dječju psihu, slama mlade živote, narušava zdravlje, određuje dječje mišljenje i pojavljuje se u dječjem govoru, no sama ta djeca beskućnici sve što se događa smatraju normalnim. Njihov je zadatak jednostavan – preživjeti pod svaku cijenu, kao životinje. Na kraju romana je poglavlje u kojem se nabraja svih pet stotina djece – nadimci se nižu na nekoliko stranica. Djeca u romanu nastupaju kao kolektivni lik – i bilo mi je veoma važno na kraju knjige iskazati poštovanje svakom od njih, makar i samo navođenjem njihovih imena. Nekoliko sam dječjih nadimaka uočila u memoarskoj prozi, ostale sam izmislila. No, ako su nadimci beskućnika plod autoričine mašte, njihove su životne priče uglavnom istinite. Te su priče posuđene iz sjećanja socijalnih radnika i djelatnika iz oblasti borbe protiv beskućništva: priča o Jednouhom Grigi, čiji je najbliži prijatelj bio nož ručne izrade; priča o Čuvašu Senji, kojeg u noćnim morama proganja ogromna uš; priča Jegora Glinoždera, koji je jeo glinu u vrijeme gladi… Osim toga, tijekom pripreme za pisanje romana pronašla sam dosta fraza, rimovanih stihova, pjesmica, koje su izgovorili pravi beskućnici u 1920-ima – u tadašnjim novinama, u knjigama o sjećanjima, u knjigama s pričama same djece. I morala sam ih uključiti u roman. Tako da je dječji govor u knjizi posve autentičan. Pravi su i rituali, tradicije, dječje praznovjerje. Čak sam i priču o "bračnoj epidemiji", kad su se sasvim mali dječaci i djevojčice međusobno "ženili", a koja je zahvatila ešalon, pronašla u memoarima. Nesumnjivo je da su djeca često glavne žrtve povijesnih kataklizmi zato što baš ona nastavljaju u sebi nositi teret sjećanja o tragedijama, čak i kad se sami ratovi, epidemije i revolucije završe. Naravno da su djeca najveći stradalnici i u katastrofi koja se danas događa u Ukrajini. Oni stradaju neposredno, psihološki: nakon što smo se jedva počeli oporavljati nakon uznemirujućih godina COVID-a, upali smo u još više uznemirujuće ratno vrijeme. Te dvije traume – COVID i rat – postat će određujuće u njihovu formiranju. Djeca stradaju i posredno jer će ona morati plaćati za ovo što se događa: neka će se truditi nadvladati strah od rata koji se uselio u njih i uništava im dušu, neka će rasti u silno izmijenjenoj i zatvorenoj Rusiji.
Vi ste javno iskazali negativan stav prema ruskim tenkovima u stranoj državi. Jeste li imali posljedica zbog toga?
Ne znam hoće li moja izjava za sobom povući neke posljedice. Osjećam da trenutačno živimo u Rusiji koja se stalno i izvanredno brzo mijenja. Nosi nas zapanjujuća bujica vijesti i događaja, svake minute sa svih strana pljušte priopćenja o vojnim djelovanjima, o novim sankcijama, o prekidu gospodarskih, sportskih i kulturnih veza. Likvidiraju opozicijske medije, utišavaju društvene mreže, brzinom munje usvajaju nove zakone. I predviđanje bilo čega u ovom naletu jednostavno je nemoguće.
