Glumica Ana-Marija Bokor Vrdoljak sada je i – pjevačica. Zvijezda brojnih kazališnih predstava, ali i serije “Winnetou & Old Shatterhand”, snimila je pjesmu “Migrena” u duetu s Davorinom Bogovićem, prvim pjevačem Prljavog kazališta.
Ana-Marija diplomirala je na odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti, a potom je otišla na dvogodišnje usavršavanje u London u Actors Centre čiji je osnivač Laurence Olivier. Po povratku u Zagreb nastavlja raditi kao slobodna umjetnica te se pojavljuje u više filmova i TV serija, a nastupa i u Teatru u gostima, HNK Zagreb i kazalištu Žar ptica gdje je od 2005. godine u stalnom angažmanu. Godine 2018. surađuje s Binocular teatrom u uspješnici “Štefica Cvek u raljama života”. No vratimo se na “Migrenu”.
Ovaj duet s Davorinom Bogovićem vaš je prvi izlet u glazbene vode?
Duet s Davorinom Bogovićem moj je prvi izlet u glazbene vode, iako u kazalištu pjevam i uživo izvodim pjesme na sceni.
Kako je uopće došlo do dueta? Vi ste napisali pjesmu i ponudili suradnju Davorinu?
Tekst sam napisala prije više godina iz zafrkancije. Bolujem od kronične migrene koja me mučila tijekom proba za novu predstavu jer je bio prijelaz godišnjih doba. Tekst je jednostavno izašao iz mene, zapisala sam ga i pustila da “odspava” u mom kompjutoru bez jasne slike što ću njim.
Vaša pjesma strukturom pomalo podsjeća na stari Bogovićev hit “Moja voljena” gdje dvoje ljubavnika vode dijalog…
Točno, sjajna usporedba. To je rekao i sam Davorin kada je prvi puta čuo demo snimku. Riječ je dijalogu, ali ne ljubavnika, već bračnih partnera. Ako su partneri u “Moja voljena” ljubavnici, u “Migreni” su već u braku ili dugoj vezi. Ovdje su recimo maske pale, ljubavni par već se dugo poznaje, svatko je svjestan mana onog drugog. Tekst prikazuje situacije iz svakodnevnog života, koje su uobičajene, obične, ne mislim da tu ima puno mudrosti, osim da je svakodnevica prikazana kroz humor i zafrkanciju. One život čine ljepšim i lakšim.
Pjesma će se naći na novom Bogovićevu albumu, no na koji ćete je način vi iskoristiti? Hoćete li je tematizirati u kazalištu?
Bogović je pjesmu odlučio uvrstiti na svoj novi album i izbaciti je kao prvi singl. Nisam očekivala takav ishod, no priželjkivala sam da pjesma ima svoj život jer je pjevna, hitoidna, tekst i glazba s lakoćom ulaze u uho. Rokerskog je štiha za što se pobrinuo dvojac ShyBy iza koga se kriju Mario Mirković, moj kolega, i Ivan Arnold. Pjesma “Migrena” zapravo je najava za kazališnu predstavu koja je u nastajanju.
Rekli ste da bolujete od migrene, koliko vas već dugo muči ta bolest i koliko je važno da poznati ljudi progovaraju o tome?
S migrenom se “družim” od dvanaeste godine, dakle od puberteta. Nakon niza godina otišla sam na pregled neurologinji Mahović Lakušić i shvatila da imam kroničnu migrenu zbog čega mi je ona propisala mi botulin-toksin A. Podmukla je to bolest koja znatno može narušiti kvalitetu života, uvijek nekako izmigolji i pojavi se kada se najmanje nadam. Naučila sam živjeti i funkcionirati migreni usprkos, moj posao ne trpi, ali trpim ja jer moram uložiti dodatni napor kako bih obavila sve svoje zadaće u danu kada sam, kako volim reći, migrenozna. Želja mi je pjesmom “Migrena” i kazališnom predstavom progovoriti u široj javnosti i upoznati ljude s time koliko je ovo neugodna bolest. Surađujem uspješno s udrugom Migrena Hrvatska, koja od 2018.godine vrijedno radi na osvještavanju ovog problema na društvenim mrežama, a organizira i panele i javnozdravstvene akcije. Na jednom od panela upoznala sam dr. Filipovića koji u svojoj poliklinici nudi više rješenja u liječenju migrene, a neurologinja Bašić Kes pripisala mi je lijek na bazi monoklonskih protutijela. Primam terapiju i čini da napadaji više nisu toliko učestali.
Kako diše kazališna publika nakon ukidanja svih pandemijskih mjera, osjećate li da su stvari vratile na staro?
Publika se oduševljeno vratila u kazalište nakon godina stagnacije, iako Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koje, osim u prvom valu, nisu imale zatvorena kazališta i po tome smo jedinstveni u svijetu. Uz mjere kazališna publika je imala prilike uživati u kazališnim predstavama, no užitak je svakako veći nakon ukidanja strogih mjera zaštite koje su tada bile nužne.
Vama je, čini se, kazalište prevagnulo u odnosu na film. Hoćemo li vas još gledati u filmovima, imate li ponuda?
To nije moj izbor, no radeći puno u kazalištu što je bio moj slučaj u ovom poslu, stekla sam disciplinu i imam brojne utakmice u nogama. Nisam glumica koja je sjedila u svom matičnom kazalištu na klupi, već sam puno, puno igrala. Čak i previše, ali uzela sam najbolje od toga jer sam često znala u jednoj kazališnoj predstavi igrati dvije i više uloga, što mi je pružalo mogućnost za transformacije koje jako volim. Katkad i do neprepoznatljivosti. Volim to, moglo bi se reći, odvajanje od sebe, uranjanje u neku drugu osobnost potpuno različitu mojoj. Film je tu, nije nikamo pobjegao ako se razvijaš i traješ, dobre prilike uvijek dolaze, a hrvatski je film u svakom pogledu u sjajnom zamahu.
