Gitaristima i bubnjarima ulaz zabranjen! Takav je natpis mogao stajati na vratima studija u kojemu je bivši šef Genesisa snimao kolekciju obrada osobnih favorita. S obzirom na to da je riječ o pop/rock predlošcima, Scratch My Back doista strši iz konteksta sličnih cover-projekata kojima je cilj popuniti vremensku rupu do “pravih” albuma.
Svaka od pjesama aranžirana je isključivo uz orkestar, klavir i Gabrielov lamentirajući vokal, pri čemu su izvedbe svedene na razinu soundtracka za neki osobito ambiciozan pogreb. Čak i u ovako komornom ruhu stvar katkada funkcionira, no ako, primjerice, Bowiejevu “Heroes” ili “Boys In The Bubble” Paula Simona lišite izvorne energije kao što je to učinjeno ovdje, dobivate samo prazne ljuske koje ne može popuniti ni najbolji orkestar. U usporedbi s ovime, Leonard Cohen zvuči poput speed metala.
