1. SANDINISTA! (1980.) - The Clash
Veličanstvena
trojka
Koliko smo samo puta čuli promašeno razmišljanje da bi se od trostrukog
“Sandiniste!” dao skrojiti odličan jednostruki album! Istina, i
“Apokalipsa danas” mogla bi sa stajališta puke naracije trajati upola
kraće, ali bi li to bio isti taj film bez finala s Brandom koji je, po
mnogima, suvišan?
Oni koji stavljaju takve primjedbe ne shvaćaju da Clash nisu samo
snimali svoj novi album, kojim su htjeli biti bolji lošiji ili isti kao
s prethodnikom “London Calling”. Oni su se svjesno opredijelili za
građenje velikoga glazbenoga epa, dvosatne pustolovine u kojoj izvrsne
“konvencionalne” pjesme ravnopravno dijele prostor s dub
eksperimentima, napola dovršenim pjesama, pjesmama puštenima unatrag,
instrumentalima... Možda dječji zbor u “Carrer Oportunities” nije tako
vrhunska ironija kao umetanje zvukova flipera u “Ivan Meets G. I. Joe”
o američko-ruskim prepucavanjima, ali još uvijek je najzabavnija među
najpesimističnijim (i nažalost, točnim) dječjim pjesmama koje ste ikada
čuli.
Dakle, od “Sandiniste!” bi se vjerojatno napravio odličan
konvencionalan jednostruki album. A zamislite tek koji bi se tek maksi
singl dao napraviti (Police On My Back/Magnificent Seven/Call Up), no u
oba slučaja bila bi to neka druga, mediokritetska i ziheraška priča. -
(AO)
- Premda obiluje producentsko-studijskim igrarijama koje ne priliče
sirovim punkerima, “Sandinista!” je itekako prožet buntovničkim
punkerskim duhom, kako u odlučnom izvođačkom stavu i (fino
kanaliziranoj) energiji, tako i u smislenim društveno-politički
angažiranim tekstovima koji rese baš svaku pjesmu. Ugođajno zaokružen,
nakrcan potezima improvizacijskog nadahnuća, u idejama nesputan poput
“„Bijelog albuma” Beatlesa, “Sandinista!” bešavno spaja punkerski duh s
discom, gospelom, rockabillyjem, reggaeom, salsom... i nudi niz drugih
malih dragulja: osim osebujnih remek-djelca poput “Lose This Skin” ili
“If Music Could Talk” tu su i briljantne skladbe stvorene “ni iz čega”,
a programiranjem na CD-playeru iz svega se može izvući petnaestak
pjesama koje tvore savršenu zvučnu kulisu za kasnonoćno bdijenje.
- (JH)
2. PARTY (1981.) - Iggy Pop
Na albumu koji i Iggy Pop smatra jednim od svojih slabijih nema
sviračkih bravura ni povijesno važnih ideja, ali (unatoč mjestimičnim
potezima drugih instrumenata), riječ je o odličnom, jednostavnom rock
and rollu s dvije gitare, basom, bubnjevima i - energičnim, izražajnim,
neukrotivim, šašavim - Iggyjevim glasom. Deset sočno produciranih,
blago rasklimano /kao Stonesi u boljem izdanju/ izvedenih pjesama nudi
nepretencioznu, bez muke ostvarenu, nekako usputnu, ali iznimno uspjelu
mješavinu vedrih i poletnih nota u prvom planu s potmulo-prijetećim
strujanjima u pozadini. “Party” je ploča/CD za ples koju su
napravili namršteni momci u nekoliko trenutaka u kojima su na nosu
imali ružičaste naočale pa im se učinilo da o nekim svojim neveselim
mislima mogu progovoriti uz nekoliko zrnaca šale i veselja. - (JH)
3. SLOW TRAIN COMING (1979.) - Bob
Dylan
Dylan je žestoko iziritirao velik dio ljudi religijskim konvertitstvom
i “novim rođenjem” koji su to sprdajući se dočekali kao novu
ekstravaganciju genijalnog enigmatika. Nije bilo razloga za to jer
tekstovi nisu bili ni približno esplicitno napadni (dapače, zadržao je
u stihovima priličnu dozu humora i cinizma), a glazba unjkava i
servilna kao ona na vjerskim radiopostajama. Štoviše, bili su to
iznimne komadine soula (“Gotta Serve Somebody”) , gospela (“Precious
Angel”) i reggaea (“Man Gave Names To All The Animals), a odličnom
ukupnom dojmu uvelike je pridonio zvuk gostujućih članova “Dire
Straitsa”. - (AO)
4. IN THROUGH THE OUT DOOR (1979.) -
Led Zeppelin
Rocku je kroz povijest bilo dopušteno koketiranje s različitim
žanrovima i stilovima - od countryja do funka - štoviše u mnogim je
slučajevima bilo poželjno Međutim, uglavnom se nikada nije tolerirala
upotreba sintesajzera, i to još rock dinosaurima kakvi su bili
Zeppelini 1979. godine. Povrh svega, vrijeme je punka, a pjesme za
album “In Through The Out Door” band odlučuje snimati u Švedskoj, u
studiju ABBA-e, što je mnogima poslužilo kao konačan dokaz da su
Zeppelini postali pravi srednjostrujaši.
Između tih i sličnih razmišljanja ostalo je u sjeni da je većina
pjesama jednako dobra ili ne puno slabija od onih s prethodnih albuma.
Zbog sintesajzera Zeppelini mogu u “Carouselambri” ili u velikom hitu
“All My Love” zvučati kao radiofonični pop metalci tipa Europe (premda
takve gitarske igre kod te vrste izvođača nikada ne čujemo), ali
masivne komade armiranog rocka “In The Evening” i “South Bound Saurez”
možete bez problema staviti na 'dvojku’, 'trojku’ ili 'grafite’. “Fool
On The Train” s iskorakom u kalipso i masni honky tonk s “Hot Dog” mogu
biti proglašeni albumskim “fillerima”, ali onakvima kakve manje
talentirani bandovi mogu samo sanjati kao svoje vrhunce.
Dakle, “In Through The Out Door” nije bio nimalo nedostojanstven podrav
Zeppelina od njihove publike (neplaniran zbog smrti bunjara Johna
Bonhama), a slab image što ga prati može se obrazložiti ponajprije
prokletstvom genijalaca kojima se ne dopušta pravo ni na što manje od
nedokučive iznimnosti. - (AO)
5. RATTLE AND HUM (1988.) - U2
Kritika je potkraj 80-ih od U2 očekivala mnoge nepodopštine, ali kada
im je Bono isporučio Rattle And Hum - audiovizualni i pretenciozni
suvenir s američke “Joshua Tree” turneje - bilo je to više negoli su
mogli podnijeti. Ustvari, riječ je o, kako je dobro primijetio jedan
novinar, “dobro prostudiranom kaosu”, o mješavini koncertnih snimaka,
studijskih obrada i tuđih citata (Dylan, Lennon, Hendrix) kojim su
naznačene reference prema ukupnoj američkoj glazbenoj tradiciji ali i -
konkretnije - zlatnom razdoblju rocka 60-ih. Premda je lišen fokusa,
gotovo svi dijelovi albuma funkcioniraju. Angel Of Harlem i duet s B.
B. Kingom (“When Love Comes To Town”) snimljene su u Memphisu,
dokazavši da su U2 'skužili’ blues tradiciju; “Desire” bio je izravan
naklon Bo Diddleyu, a u folkom prožetoj “Van Diemen’s Land” mikrofon je
preuzeo The Edge. Kaos? Da, ali kakav! - (DL)
6. BLACK AND BLUE (1976.) - The
Rolling Stones
Snimljen u tijeku audicije za novog gitarista koji je trebao popuniti
mjesto pobjeglog Micka Taylora, album Black And Blue je odmah nakon
izlaska, u proljeće 1976. dočekan na nož. Vremenom su stvari sjele na
svoje mjesto, ali ne posve: Stonesima je ovdje nedovoljno priznata
hrabrost da se izravno upuste u dotad manje istražene 'crne’ stilske
rukavce od čega i potječe 'black’ iz naslova. Kamen spoticanja bio je
reggae cover “Cherry Oh Baby”, ali i netipično zadiranje u područje
jazza (šarmantna “Melody”), senzualnih discoidnih balada (singl “Fool
To Cry”) te tvrdokuhanog funka (“Hot Stuff” i “Hey Negrita”). Album
uključuje i dva klasična Stones-rockera, ali skriveni adut je klavirska
balada “Memory Motel” čijih šest minuta spada u najbolje spore stvari
koje su iscurile iz radionice žilavog Jagger/Richards tandema. - (DL)
7. PLEASANT DREAMS (1981.) - Ramones
Danas to izbjegavamo spominjati, ali istina je da su Ramonesi početkom
80-ih žarko željeli biti popularni i komercijalni, možda i zbog
činjenice da je tada Warner postao vlasnikom njihovog izdavača,
kompanije Sire. “End of the Century” 1980. s Philom Spectorom nije im
donio proboj kakvom su se nadali, ali “Pleasant Dreams” iz 1981. još
više je ostao zapamćen kao neuspjeli eksperiment, ponajviše zbog zaleta
u pop melodije i produkcije Grahama Gouldmana, koju su mnogi tada
osudili kao previše ispeglanu i nabrijanu. Međutim, s pjesmama poput
“Airwaves”, “KKK” ili “She’s a Sensation”, album danas zvuči kao točno
pogođena ravnoteža između spomenutih dvaju elemenata - drukčiji od
najranijih radova, ali znatno bolji od većine onoga što je uslijedilo.
- (AH)
Sedam najpodcjenjenijih albuma
import
Autori:
Arsen Oremović,
Janko Heidl
03.11.2007.
u 10:23
u 10:23
