Zagrebački, a time i hrvatski, balet ima povijest dugu 140 godine. Toj je povijesti u petak, 11. studenoga dodano novo poglavlje – baletna večer u kojoj su se na sceni središnje nacionalne kuće predstavile dvije koreografkinje - Marjana Krajač i Maša Kolar. Ta ženska baletna večer počinje podosta mračnim “Tamnim pejzažima” Marjane Krajač. Glazba je djelo njemačkog skladatelja Thomasa Könera, a na toj glazbenoj matrici u kojoj dominiraju udaraljke i gong koreografkinja je elementima klasičnog baleta, uz plesačice na špici stvorila moderan ples, vizualno bogato i zanimljivo istraživanje melankolije, tuge, izgubljenosti, “tjerajući” svoje plesače da idu preko, pa i kontra glazbe. Vizualizaciju njenog djela, kao scenograf i kostimograf, ali i oblikovatelj rasvjete potpisao je jedan od najzanimljivijih domaćih kreatora Silvio Vujičić, ovdje u minimalističkom i monokromatskom izričaju.
Za razliku od početka, drugi dio ove baletne večer, je istinska vizualna senzacija, ali i novi dokaz da najveće kazališne čarolije nastaju iz jednostavnosti, ali one koja je izraz jasno iskazane kreativnosti. Upravo je "Bolero" Maše Kolar novo djelo Baleta HNK Zagreb koje dokazuje vrhunske mogućnosti tog baletnog ansambla, ali i žeđ umjetnika za novim istraživanjima, novim izazovima.
Ravelov “Bolero” svime je dobro znana glazba, ali Maša Kolar joj je prišla na sasvim nov način. Za početak Ravelov hit elektroakustički je obradio Višeslav Laboš, što je koreografkinji pomoglo da “okrene pilu naopako”. “Bolero” se, naime, najčeće postavlja kao sukob ženskog i muškog principa, dok Maša Kolar u centar svega stavlja kolektiv. Na samom početku, u tzv. Boleru prvom na sceni su tri plesačice, nevjerojatno izražajne i plesno precizne Milka Hribar Bartolović, Iva Vitić Gameiro i Natalia Horsnell. I dok glazbe raste, ali i na trenutak posve zamire, na scenu pristižu novi plesači, da bi ih u Boleru trećem bilo 19, pred gledateljem nastaje potpuno novo i drugačije plesno djelo, maštvito i lepršavo, precizno u svakoj svojoj ideji, svakom koraku, na trenutke toliko poletno i zarazno da je teško ostati pristojno sjediti u mraku gledališta.
“Bolero” Maše Kolar pleše kroz nevjerojatnu scenografsku čaroliju Petre Pavičić (koja je i kostimografkinja “Bolera”), kroz nanizane kristale i stakalca koji reflektiraju svjetlo (oblikovao ga je Nuno Salsinha), a koji se sa stropa kazalište spuštaju u nebrojenim nizovima. Plesači ih pomiču po sceni, promiču kroz njih i čini se gotovo nemogućim da je nekada neki Bolero postojao bez te čarobne “zlatne kiše” koja naglašava svaku plesnu frazu krajnje motiviranog ansambla koji je i te kako zaslužio ovacije kojima je ispaćen sa scene.
Bila sam u subotu...prvi dio potpuno negledljiv, a drugi podsjeća na noćni bar sa šljokicama koje vise sa stropa. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da je to možda najgora predstava ikad u HNK.