Dok traje 49. natječaj Večernjeg lista, onaj prošli došao je do svog velikog finala, i to u zagrebačkom hotelu Esplanade koji je volio i Miroslav Krleža. Ocjenjivački sud, u kojem su bili Milivoj Solar (predsjednik), Julijana Matanović, Bojana Radović, Zoran Ferić, ali i vječni Tomislav Sabljak, selektor natječaja od njegovih početaka, proglasili su pobjednike među kojima je i jedna dama, Korana Serdarević, u 48 natječaja tek treća laureatkinja natječaja koji uporno promiče kratku priču, literarnu formu koja je i te kako bliska novinama i novinskom slogu. Drugu nagradu dobio je likovni umjetnik, ali i pisac Dimitrije Popović, jedan od najnagrađivanijih autora posljednjih sezona, ali i pjesnik i diplomat Drago Štambuk.
Priče se objavljuju u Obzoru, subotnjem prilogu Večernjeg lista, u redovitom ritmu. Nije teško izračunati da je proteklih desetljeća u Večernjem listu objavljeno više od dvije tisuće priča, a da su literarni natjecatelji, a među njima su bila i prva imena hrvatske literature, ali i potpuni anonimci i početnici, na ocjenu prvo selektoru Sabljaku, a onda i stručnom ocjenjivačkom sudu, koji se svake godine mijenja, poslali na desetke tisuća priča. To je pravo more sudbina, likova, autorica i autora, stilova, ali i nevjerojatno plastičan uvid u hrvatsku književnu, ali i društvenu stvarnost. Uz natječaj Večernjeg lista, mijenjala se i hrvatska književnost, kao što se mijenjala i hrvatska povijest. No, natječaj je izdržao sve izazove, od političkih i ekonomskih do onih internetskih. Danas u Hrvatskoj postoje deseci natječaja za kratku priču, ali samo jedan nosi ime Ranka Marinkovića. Ovaj Večernjakov. I baš on 2014. godine slavi pola stoljeća svog postojanja.
Samo su tri autorice uspjele pobijediti na Večernjakovu gotovo polustoljetnom natječaju za kratku priču koji nosi ime Ranka Marinkovića, a izbornik mu je bio od prvog dana Tomislav Sabljak. Prva je bila književnica i novinarka Jara Ribnikar, druga književnica Olja Savičević Ivančević, a treća, i to ove godine, Korana Serdarević, profesorica, novinarka, prevoditeljica, ljubiteljica književnosti. Žiri je osvojila pričom "Kravosas" koja se na stranicama Večernjeg lista našla potkraj natječaja. Šalje li Korana redovito priče na brojne hrvatske natječaje za tu atraktivnu i zahtjevnu književnu formu?
Pišem iz proživljenoga
– Tri sam godine slala priče baš na natječaj Večernjeg lista. Dugo pratim taj natječaj. Ne samo zbog tiraže nego i zato što ima ugled. Svi znaju što je nagrada Ranko Marinković. Kad sam slala priču, nisam imala neku veliku ambiciju. Ove sam godine slala svoje priče i na druge natječaje. No, sada sam Večernjem listu poslala priču s tradicionalnom naracijom. Kada mi već nisu prošle priče koje sam slala dosad, mislila sam da će proći ova. I uspjelo je. Pišem već dugo, ali trenutačno i novinarim, prevodim i predajem u školi. Odgovara mi svaštarenje. S obzirom na to da sam dobila ovu nagradu, pokušat ću predstaviti sve što imam napisano – kazala je Korana, koja je neko vrijeme radila i u kulturnoj rubrici Večernjeg lista, surađivala i s ugašenim Forumom, a sada, među ostalim, surađuje i s Booksom. A što to Korana piše?
– Uglavnom su to priče. Ova nagrađena je među dužima. No, više mi odgovara kraća forma. Uspijevam sabiti atmosferu i emociju – rekla je Korana, koju smo pitali i je li se ikada susrela s kravosasom, neotrovnom zmijom koju se može ubrojiti među najveće zmije našega podneblja.
– Nisam. Ali moj je otac prije nekoliko godina sagradio kuću u jednom selu iznad Zrmanje. Tamo je gomila zmija. Nigdje u Hrvatskoj nema toliko zmija koliko ih ima tamo. U tom kraju i kolaju priče kakvu sam ispričala u "Kravosasu". Takva priča ispričana je iz njihova stanja svijesti, ne konkretno cijela fabula, ali upila sam tu atmosferu. Nemam osjećaj da bih mogla pisati nešto što je apsolutno neproživljeno. Moram negdje nešto ubrati, barem trenutak koji će me ponijeti – objašnjava Korana svoj način pisanja. A nagrađena priča ima i svojevrsnu etnološku komponentu?
– Da. Ti su me ljudi fascinirali, a uglavnom ih poznajem iz očevih priča. No, i ja sam s njima pričala. Oni nisu u doticaju s velikim gradovima. Surovost te prirode oslikava se i na njihov karakter. Oni su poput prirode jednako tako kruti, izravni i oštri, ali i duhoviti te se s njima može i te kako komunicirati. Oni tamo preživljavaju, ali najviše me impresionira što su zadovoljni malim stvarima – kaže Korana, koju pitamo kakve su joj druge priče?
– Držim se toga da pišem o temi ili događaju koji me zadivi. Svakoj temi odgovara neka vrsta naracije. Ako sam čula od prijateljice nešto što me ponukalo na razmišljanje, za to mi više odgovara lirski izraz koji će dočarati emocije među ljudima koji misle da se poznaju, a zapravo se ne poznaju. Određena tema nameće mi način obrade i pisanja o toj temi. Sada to izražavam u formi kratke priče, a hoće li to ikad prerasti u roman, ja se nadam, ali zasad ne mislim ništa siliti – kazala je autorica, koju pitamo ima li već dovoljno napisanih kratkih priča za zbirku jer bi nakon objave da je laureatkinja Večernjakova natječaja za kratku priču na njezina vrata mogli zakucati i izdavači?
– Imam dosta priča, ali mislim da bi zbirka trebala biti barem donekle homogena i da bih se trebala držati jednog načela pripovijedanja i izraza. Znam u čemu se najbolje osjećam, ali nisam to još postigla. Nisam tip koji nešto našvrlja i onda je to to. Moram vidjeti u čemu se najbolje osjećam i stvoriti nešto što će biti dostatno za zbirku. Kratka je priča sjajna za natječaje i probijanje anonimnih imena kao što sam ja jer se tu vidi kako netko piše. Ali, temu u priči treba otvoriti i zatvoriti i volim da na kraju čitanja ostane nešto o čemu se može razmišljati. To je valjda zato što sam studirala književnost i volim kada se može promišljati o djelu. U "Kravosasu" mi se sviđa što sam uspjela napisati priču u priči i što moj pripovjedač pripovijeda o tome što se dogodilo sa zmijom, a da se istodobno u drugom vremenu ta atmosfera priče širi. Kada uspijem dobiti te atmosferske stvari, to smatram uspjehom. To je jedino što sve moje priče imaju zajedničko. A zbirka mora pričekati barem još pola godine – uvjerena je Korana.
Koliko joj je studij književnosti pomogao u književnoj kreativnosti?
– Puno. Ja sam studirala prije svega zbog književnosti, a ne jezika. Veliki su pisci toliki talenti da mi je to nevjerojatno pa sam se bojala pisati iako su mi uvijek svi govorili da imam talenta. Mislila sam da nikad neću moći dosegnuti te velikane i da nisam taj tip. Studij mi pomaže da sama sebe mogu prosuditi. Kada nešto napišem i to mi djeluje amaterski, to odmah odbacim. Kada nešto uspijem napisati što mi se čini dobrim, onda sam kritična prema dijelovima. Studij vam daje tu, rekla bih, uredničku dimenziju u odnosu prema vlastitim tekstovima – rekla je Korana o svom pisanju. A koliko u književničkoj praksi pomaže rad u školi s djecom?
– Kada sam birala fakultet, nisam birala što ću raditi u životu, nego što ću studirati četiri, pet godina, što i nije najpametnije. No, uživala sam i u komparativnoj i u kroatistici. Rad u školi nije bio moj cilj, uvijek sam htjela raditi u kulturi, ali sam odustala jer mi se ne sviđa trenutačna situacija. Škola mi ostavlja prostor za još nešto. Sada radim u srednjoj školi i uspijevam đake zainteresirati za književnost. Bavim se i novinarstvom, prevodim Disneyeve pjesme koje i sinkroniziram, pa čak i pisanjem. Sve to ubacujem u predavanje i to onda oživi predmet – uvjerena je Korana, koja zanimljivo razmišlja i o lektiri.
– Mnogo toga u lektiri treba mijenjati. Ponekad se daje prevelik zalogaj iz lektire koji se onda ofrlje obradi. Djeci ne bi trebalo toliko nametati kanon, nego ih zainteresirati za kušanje književnosti. Ne bi djeci trebalo biti važno da jednog dana znaju u koje razdoblje spada koji pisac, nego da jednog dana uđu u knjižnicu ili knjižaru. Bila bih zadovoljna da djeca kojoj predajem posjećuju knjižnice i knjižare, a ne da razmišljaju o bodovima... – zaključila je Korana. A što trenutačno prevodi?
Uzor Virginia Woolf
– Nisam anglist, ali tu su u prevođenju bitniji hrvatski nego engleski. Bitna je mašta, duhovite replike... Najviše me zabavljaju prepjevi Disneyevih pjesama jer ti tekstovi nisu glupavi. Tu se igraš jezikom, moraš imati i malo sluha. No, naše jednosložne riječi baš i nisu pune značenja. Ti prepjevi i najviše fasciniraju djecu. Njima nije bitno što sam napisala ili s kim sam razgovarala, ali im je bitno da sam nešto prevela ili sinkronizirala – kaže Korana, koju pitamo koje hrvatske autore kratke priče najviše cijeni?
– Jako mi se svidjelo ono što je pokrenuto projektom Kratka priča je ženskog roda. To sam pratila. U zadnje vrijeme, ne želeći podcjenjivati muške autore, u hrvatskoj kratkoj priči rasturaju Maja Hrgović i Olja Savičević. To je vrh vrhova. A od starijih tu su Perišić, Ferić. Svatko od njih ima različito izražavanje. Kada ih čitam ne oslanjam ih jedne na druge. A kratke sam priče slala i na međunarodni, točnije rečeno regionalni natječaj Vranac. U mnogim natječajima traži se afirmacija mladog naraštaja i gleda se koja se problematika obrađuje. Ja nemam potrebu kratkom pričom komentirati svakodnevicu. Nisam taj tip autora. Ne zanima me preslikavanje situacija koje imaju aktualnu društvenu važnost. To ne mogu. No, angažirana književnost mora postojati. Ali ja to ne osjećam. Valjda sam ja taj lirski pripovjedač kojeg zanimaju velike teme. Vjerojatno ću uvijek pisati o potrazi za identitetom, ljubavi, prijateljstvu... To je ono o čemu razmišljam unutar svakodnevnih situacija i to pokušavam smjestiti u tekst. Kad bih htjela jednog dana pisati roman, uzor bi mi bila Virginia Woolf. Ali to je put prema zvijezdama – odgovara Korana.
Već smo napisali da je bilo iznimno malo dobitnica prve nagrade iako su drugu i treću nagradu proteklih godina dobile Sanja Pilić, Ivana Simić Bodrožić, Irena Škorić, Marina Šur Puhlovski... Ovogodišnju laureatkinju pitamo zašto je tako malo dobitnica prve nagrade?
– Možda je to baš zbog te tradicionalne naracije. Taj epski dio muška je osobina. Možda žene imaju malo više lirskog. Večernji list njeguje tradicionalnu naraciju. Možda je i ova moja priča malo muška... Ne znam, treba pitati žiri.
