Sve češće u svjetskoj se literaturi lakšeg žanra pojavljuju priče o ljudima koji tek u kasnim godinama svog života osvijeste svoju “drugačijost” i sve načine na koje su sami sebe izolirali od društva koje ih okružuje. I uvijek je u tim pričama uz njih neko dijete kao protuteža težini njihova života, ali i kao pokazatelj puta prema sunčanijoj strani ulice.
Najbolji primjer takve literature je “Čovjek zvani Ove” Fredrika Backmana, a o velikoj “hitoidnosti” ovog romana jasno govori i činjenica da je nakon švedskog filma snimljena i njegova hollywoodska inačica, u kojoj je Ove postao Otto, a glumi ga ni manje ni više nego Tom Hanks.
A sav šarm “Ovea” ima i “Šetač knjiga” Carstena Henna (Znanje, urednica Lucija Kobić Išgum, prijevod Vanda Kušpilić, 14,90 eura). Priča je to o ostarjelom knjižaru, stručnjaku za knjige, ali i o svim načinima na koje one mogu izliječiti ljudsku dušu i mnoge (nazovimo ih) svjetovne probleme svakodnevice. On svake večeri nakon posla nekim svojim dugogodišnjim i vjernim kupcima kući nosi naručene knjige, a šetačem knjiga prozvala ga je desetogodišnja djevojčica, koja mu se, pomalo nasilu, pridruži u njegovoj dostavi knjiga i neizostavno promijeni ne samo njegov život nego i živote svih njegovih kupaca.
Priča je pomalo bajkovita i baš zato izuzetno bliska mnogim ljudima, jer apelira na dobro u čovjeku. Tako ovdje postoji tek jedan veliki negativac, muž koji tuče svoju suprugu, jednu od žena koje žele da im se knjige donesu kući, i za kojeg autor ne nalazi opravdanje. No kći vlasnika knjižare, koja otpusti šetača, tek je žena koja ne može prežaliti svoj promašeni odnos s ocem, a tata djevojčice, koji posegne i za batinama, tek otac koji se ne zna nositi s tugom zbog umrle supruge u vječnom strahu da ne izgubi jedino dijete. Toplina ove priče ono je što privlači čitatelja, kao i brojne knjige koje se ovdje pojavljuju kao svojevrsni recepti za tugu, bol, usamljenost, pa čak i nasilje. Od jedne knjige kojoj je posao prije svega da zabavi čitatelja više se i ne može tražiti.
