Kompleksna site-specific instalacija samoodrživog biljnog sustava (od mahovine i bonsaija) čiji je smisao vidjeti simetriju u odrazu crnog zrcala izložena je u kući za ljude i umjetnost Lauba. Autorica je akademska kiparica Kristina Lenard koja se posvetila stvaranju instalacija, no dosad ih nije izlagala u javnim prostorima nego u svome domu te ih potom fotografirala različitim tehnikama i tek takve, plošne radove predstavljala publici.
Zbog toga je ova site-specific instalacija (napravljena po narudžbi za određeni prostor ili događaj) novost i za autoricu, ali i Laubu koja još nije imala takvih izložaka.
Kako je u isto vrijeme održano predstavljanje sudionika i pobjednika četiriju natječaja Think Space: Borders u organizaciji DAZ-a, Kristina je živom instalacijom osvježila i nadopunila prostor pomaknuvši vlastite granice.
Claude glass kao pomagalo
Prvotna ideja joj je bila napraviti jednostavni, dvostruki pejsaž kao muzejski izložak pod staklom kao samoodrživi biljni sustav. Počelo je od male makete, a završilo kao prvorazredni tri metra dugi i metar i pol široki sustav s vodenim napajanjem. Instalaciju je postavljala veća grupa ljudi koja je namještala biljke prema autoričinoj viziji, a ona ju je nastojala uklopiti kao savršenu simetriju tražeći je u odrazu crnog zrcala.
– Crno ogledalo, takozvani claude glass, bilo je klasično slikarsko pomagalo u 17. stoljeću jer je omogućavalo da se lakše uoče kontrasti i razlike u boji pejsažnog slikarstva. Zrcalo je ujedno i jedna od tri razine kroz koje se instalacija treba promatrati. Kroz odraz u ogledalu pejzaž se vidi iz ptičje perspektive i daje jednu dimenziju promatranja instalacije. Druga je razina instalacija u stvarnom vremenu, no naše oči ne mogu doprijeti do svakog detalja zbog izbočina. Treća razina promatranja jest ona kroz leću – tako svaki promatrač može vidjeti i najmanji detalj koji ga zanima. Ovdje završava priča sa simetrijom jer je leća razbija – kaže Kristina Lenard. Pri stvaranju instalacije koristila je već upotrebljene stvari – crno ogledalo je izvorno Laubino zrcalo na čiju su stražnju stranu postavili crnu plastičnu vreću. Pri stvaranju instalacije velik je obol dao ekolog i botaničar Nikola Kukić koji je osmislio sustav navodnjavanja – odvode je napravio od vodoinstalaterskih cijevi, a pumpice za brisače stakala u vozilima poslužile su za navodnjavanje instalacije. Napajanje je nastalo od ventilatora skinutog s računala. Pomogao je i Sandro Lenard Bek.
Pomicanje granica
– Instalacija će ovdje biti dva mjeseca pa će se i vegetacija mijenjati. U ovih tjedan dana već smo morali rezati nove grančice na drveću jer remete simetriju koju smo nastojali postići – kaže autorica. Projekt još nije završen jer joj je cilj napraviti dvije fotografije – jednu s pozicije crnog ogledala, a drugu kao sliku nastalu u odrazu crnog ogledala.
Site-specific instalacija nastala je u sklopu predstavljanja sudionika i pobjednika radova na četiri natječaja Think Space: Borders – o urbanim, ekološkim, moralnim i geopolitičkim granicama koje je svojim radovima trebalo pomicati.
I sto sad? Fejkate prirodu za neki jeftini urbanisticki dogadjaj, umjesto da se prosetate Likom ili Plitvickim jezerima ....