Mladi fotograf, Slavonac Matej Jurčević, koji se školovao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a zatim i na Kraljevskoj akademiji u Antwerpenu, nedavno je predstavio svoju prvu fotoknjigu. Knjiga "I take care of myself now" intrigantan je zbir fotografija – autoportreta – i tekstova, kojima je dokumentirao svoju dugogodišnju borbu s depresijom i psihičke turbulencije. A sada se posvetio novom projektu, "Looking for hope", u kojem se bavi svojim rodnim krajem, mjestom koje su obilježile salve odlazaka mladih u bolje sutra. No Jurčević se bavi onima o kojima se manje priča – ljudima koji su ostali ili se vratili.
Što vas je potaknulo na fotografiranje autoportreta, i to u raljama depresije?
Negdje 2018., fotografirao sam jedan autoportret – koliko se sada sjećam, bilo je to u sklopu vježbi na fakultetu. U međuvremenu, potpuno sam zaboravio na njega i kada sam kasnije prolazio kroz arhivu svojih fotografija, ponovno sam se susreo s njom. U tom trenutku dogodilo mi se katarzično iskustvo, vidio sam sebe na fotografiji na kojoj sam ja bio i ispred i iza kamere, a nisam se uopće prepoznao, djelovao sam si kao sasvim druga osoba. Taj pomalo mistični, nadrealan moment, dao mi je inspiraciju da nastavim raditi autoportrete, tada još ne znajući da je to način na koji pokušavam razumjeti svoja depresivna stanja i emocije. Meni u suštini nije bio cilj preko tih autoportreta liječiti sebe. Nije mi zapravo uopće bila jasna ta moja intencija, samo sam imao veliku želju za dokumentiranjem. A nakon dokumentacija krenuo sam raditi i inscenacije, uvoditi na fotografije nekakve motive, simbole. Jedan od glavnih simbola bila je kozmetička maska, jer ona je u toj našoj Instagram kulturi postala nešto poput simbola brige o sebi. Svi znamo te fotografije koje ljudi objavljuju, s hashtagom "self care". Činilo mi se to kao prilično površan način izražavanja brige o sebi, htio sam taj simbol izokrenuti, poigrati se s njim i dati mu neko novo značenje.
Kako to da ste se odlučili na formu fotoknjige, a ne, primjerice, izložbu?
Jedan dio fotografija iz knjige bio je izložen na studentskoj ispitnoj izložbi pod nazivom "Med i mlijeko". Kustosi iz organizacije Organ vida vidjeli su moje fotografije i ponudili mi suradnju na fotoknjizi. Pa stoga, iako su moje fotografije u svojoj izvornoj formi bile izložba, kada je rad intiman i kad se dotiče tih škakljivih i ranjivih tema, tu se fotoknjiga pokazuje kao najbolji medij za prenošenje takvog rada jer zahtijeva specifičan, jedan na jedan odnos s gledateljem. Tako da mi je sam taj format dozvolio da se kroz njega detaljnije pozabavim tim radovima. A i knjiga, naravno, ima svoja posebna pravila, narativ se mora dogoditi htjeli mi to ili ne htjeli, jer knjiga zahtijeva početak i kraj. I to mi je bilo užasno zanimljivo, kako kroz fotografije postići narativnost koju knjiga zahtijeva. Tu se u priču onda upleo i tekst, što mi je stvaralo dodatnu nesigurnost budući da se nikada nisam javno izlagao ni u kakvoj pisanoj riječi, a kamoli poeziji ili miniesejima. No u suradnji s dizajnerom Darijem Devićem tekst smo shvatili i oblikovali kao vizualni sadržaj, kao fotografije. Tako smo postigli zanimljiv odnos teksta i slike, tekst upotrijebili kao alat kojim možemo usporavati i ubrzavati tijek čitanja knjige, i bez kojeg na koncu ona i ne bi funkcionirala.
U završnom tekstu knjige obraćate se svojoj tzv. izgubljenoj generaciji. Što ste im htjeli poručiti?
Taj sam tekst napisao s mišlju u glavi da sada imam priliku poslati e-mail apsolutno svim ljudima svoje generacije. Reći im: "OK je biti izgubljen. U situaciji u kojoj se mi nalazimo ne znam kako ne biti izgubljen." Osjećam se kao da smo na neki način odrasli u kući bez prozora i bez vrata, zatvorenoj kutiji koju su generacije prije nas sagradile kako bi nas učinile sigurnima, a mi bismo zapravo radije htjeli sve, samo ne biti u toj kući. Radije bismo bili vani, u žiži problema, nego u tom vakuumu u kojem niti ne znamo što i kako napraviti. Te emocije su proizašle iz razmišljanja da se mi kao generacija obračunavamo s kiksevima prijašnjih generacija. Primjerice, sada smo u ekološkoj krizi jer se na vrijeme nije razmišljalo da je to moguće. A mi smo sada ti koji se sad s tom krizom nosimo i koji ćemo posljedice tek doživjeti. Odrasli smo uz tisuće takvih momenata i situacija, od 11. rujna, ekonomske krize 2008., pandemije, pa je sad došao rat u Ukrajini… I sad ti kao mlada osoba pokušaj graditi svoj život misleći da sve ide nabolje, da sve cvate. To je pismo generaciji bilo moj komentar na našu situaciju. Sve je u redu, u redu je da si izgubljen, svi smo mi izgubljeni i u redu je ne imati sve odgovore i ponekad se osjećati kao da je život bitka u kojoj ne možemo pobijediti.
Trenutačno radite na novom projektu, svojevrsnom istraživanju svog rodnog kraja, Tenje, odnosno Slavonije kao mjesta iz kojeg lavina mladih odlazi trbuhom za kruhom. Međutim, u njemu predstavljate one o kojima se manje priča, one koji su se vratili?
Dosta mojih prijatelja ili je otišlo studirati u neke druge gradove ili su jednostavno otišli u Irsku i druge zemlje i iz ekonomskih razloga napustili su Slavoniju. No, odjednom, dogodilo da smo skužili da se mnogo nas i vratilo natrag u Slavoniju. Počeli smo razgovarati o tome kako je na neki način dosta srceparajuće, čudno i tužno da se u Slavoniji često ponavlja: "Ako želiš išta postići u životu, samo odi od odavde, idi." Ali taj čin odlaska nije tako lagan. Razgovarali smo i o tome kako bi se vizualna reprezentacija Slavonije trebala promijeniti od napuštenog, očajnog prostora od kojeg ljudi bježe. Mladi ljudi koji su itekako svjesni te situacije imaju svako pravo ostati doma i nema ništa loše u tome da ti želiš proživjeti svoj život u mjestu u kojem si odrastao, koje ti je poznato. Shvatio sam i da je moguće zapravo ispričati tu priču baš iz perspektive ljudi koji ostaju jer se o tim ljudima najmanje razgovara. Tada sam osjetio jedinstvenu priliku kao osoba koja je insajder u toj situaciji, da mogu stvoriti sliku Slavonije koja je puno realnija od slike kakvu inače imamo, onakve kakvom je vide autsajderi. Subjekti mojih fotografija moji su prijatelji, ljudi čije životne priče znam, oni nisu samo statistika. Oni mi i vjeruju i veliki je plus imati takvo povjerenje kada ti netko dopušta da uđeš u njegov intimni prostor. Kada sam počeo raditi na projektu, mislio sam da sam objektivan, odnosno trudio sam se biti. Trebalo mi je šest mjeseci da mi sine da je ovo zapravo projekt o meni. Ja sam isto tako otišao, prvo u Zagreb, a zatim i u Belgiju. I onda sam shvatio – to je moja priča.
