Rijedak užitak pruža listanje knjige “Vodena blaga Hrvatske” Gorana Šafareka u izdanju Mozaika knjiga. Autor je uz pomoć nekoliko kolega fotografa uspio napraviti monumentalno djelo o svemu što se tiče vode u Republici Hrvatskoj. Vodna staništa, tekućice, stajaćice, poplave, problemi i rješenja, sve bogato opremljeno nevjerojatnim fotografijama. Šafarek je otprije poznat autor po doista sjajnim knjigama o ekologiji pa, kada uzmete u ruke “Vodena blaga Hrvatske”, poželite imati sva njegova djela jer napravljena su s osobitom emocijom, vidljivo je to već od okretanja prve stranice.
Koliko vam je trebalo da sastavite ovu prekrasnu knjigu? Zašto ste se uopće odlučili na nju?
Pisao sam intenzivno godinu dana, no vodom se bavim posljednjih desetak godina pa je teško odijeliti službeni početak projekta od mojeg konstantnog istraživanja. Knjiga je svojevrsni nastavak prethodne dvije knjige: “Životinje Hrvatske” i “Priroda Hrvatske” u izdanju Mozaika te “Rijeke Hrvatske” u izdanju Vede. Cilj mi je bio prikazati naša velika vodna bogatstva, ali i ukazati na probleme s vodama te prikazati moderno gospodarenje, pogotovo obranu od poplava.
Sada imate veliko iskustvo s našim vodnim bogatstvom. Na prvi pogled, a volimo se time i pohvaliti, gotovo smo netaknuti. Je li to doista točno ili se i mi mijenjamo?
Hrvatska je slijedom povijesnih, ekonomskih i geografskih okolnosti očuvala mnoge vodene površine, no mnoga su područja trajno uništena. Većina močvara i manjih rijeka u panonskoj Hrvatskoj uvelike je devastirana. No veće rijeke, Drava, Mura, Sava i Dunav, svakako su više prirodne od europskog prosjeka, a Kopački rit i Lonjsko polje značajna su poplavna područja. Krš koji čini polovicu Hrvatske po prirodi je nedostupniji, ali svejedno su neke rijeke poprilično ugrožene. Gacka je izgubila čak trećinu svojeg toka.
Koja vas je lokacija najviše dojmila i zašto?
Teško je odabrati, svi prirodni lokaliteti imaju svoje draži. No na Mrežnici se lijepo osjećam, na Krupi isto, Brijuni su divni, kao i podmorje Lastova… Kopački rit i Lonjsko polje prepuni su života, baš kao i Vransko jezero i delta Neretve.
Na vašem webu stoji kako ste obišli i neke od najljepših svjetskih lokacija. Koja vas se najviše dojmila, ima li neka koja se može usporediti s Hrvatskom?
Tek nakon što sam vidio pravu Amazonu, počeo cijeniti i našu, hrvatsku Amazonu, ušće Mure u Dravu. Dakako, Afrika, Amazona, Borneo, Madagaskar ogromna su prostranstva, no i Hrvatska ima svoje mjesto. Naše rijeke i podzemlje svjetsko su središte bioraznolikosti. Isto tako, da vas neko otme u Londonu i spusti u kanjon Kupe, ne biste mogli na prvu reći jeste li u Africi ili Australiji.
Često se u nas u posljednje vrijeme govori o vodi, o njezinu nestanku, davanju izvora u privatne ruke. Kakvo je pravo stanje, je li točno da vode može nestati?
Mislim da izvori nisu fizički ugroženi, tj. vode neće nestati. Problem je pitanje lokalne urbanizacije kao i potencijalni odlazak strateških resursa u strane ruke.
Moram priznati da nisam znao da i u Hrvatskoj postoji stanište čovječjih ribica. Koje još rijetke vrste postoje kod nas? I koje su najugroženije?
Čovječja ribica samo je jedna od rijetkih i endemskih vrsta. Slovenija samo jako dobro marketinški i turistički iskorištava svoje čovječje ribice, dobro gospodari svojim resursima. Mi u krškom podzemlju imamo više od 500 vrsta, a 70 posto tih vrsta su endemi! Isto tako, u našim krškim rijekama živi petnaestak endemskih riba, što je uistinu zadivljujući podatak. No dio njih je ugrožen, što fizički pregrađivanjem i reguliranjem rijeka, što unosom stranih, agresivnih vrsta.
Kakva je po vama istina o Plitvicama? Jesu li doista toliko ugrožene kao što to tvrdi UNESCO i što bismo trebali učiniti da se njihova ljepota sačuva?
Problem doista jest ozbiljan. Za dugotrajno očuvanje, ali i turističko iskorištavanje treba spriječiti sumanutu urbanizaciju i sve što s time dolazi, pogotovo zagađenje. Ali to je stara priča, zbog brze zarade uništava se strateški resurs.
U nas su česta tema i poplave od kojih se, nekako se čini, ne možemo obraniti. Gdje, po vašem mišljenju, griješimo u obrani od poplava?
Obrana od poplava postaje iznimno važno pitanje svake zemlje, pojačano klimatskim promjenama. Iako vlada mišljenje da čovjek može pobijediti prirodu, posljednje poplave govore suprotno. Dok su poplave prirodan fenomen u rijeka baš kao cirkulacija krvi u čovjeka, štete od poplava djelo su čovjeka. Stoljeće tradicionalne obrane od poplava, deseci utrošenih milijardi na tehnički pristup, no poplave i dalje haraju, dokaz je to neučinkovitosti, ali i nerazumijevanja složene hidrologije i dinamike rijeka. To je dinamičan sustav inženjeringa baziran na integriranom sustavu mnogih struka i korisnika. Zahtijeva promjenu shvaćanja rijeka i njihovih poplavnih područja, optimizaciju korištenja prostora, npr. povratak poplavnih pašnjaka. Jedno od glavnih rješenja obrane od poplava jest vraćanje rijeka u prirodno stanje, tj. revitalizacija prirodnih poplavnih i močvarnih područja, sve to unutar kvalitetnih nasipa. Ipak, ključno je rješenje što više odvojiti nasipe od rijeka tako da rijeka ima prostora da plavi unutar njih, a ne da plavi gradove i sela. Jedino bi kroz naselja i industrijska postrojenja trebalo što brže provesti vodni val i potom malo-pomalo dopustiti da se voda izlijeva u prirodne retencije. Treba nam, dakle, spoj tradicije regulacije rijeka u naseljima i modernog razumijevanja rijeka. Primjeri Kopačkog rita i Lonjskog polja pokazuju valjanost ovog pristupa, a ovakav pristup promovira i Europska unija, koja obnavlja rijeke radi održive obrane od poplava. Iznimno je važno i pravodobno prognoziranje kiša i vodnih valova, dojavljivanje preko granica država i spremnost ekipa za reakciju.
Isto tako imamo pravo bogatstvo termalnih izvora, no još nam nisu u funkciji sve toplice, novih je jako malo, a čini se da tu leži ogroman turistički potencijal. No jesu li toplice uopće pravi način korištenja takvih vodenih resursa ili bi na tim mjestima trebalo raditi nešto drugo?
Toplice, odnosno geotermalna energija jako je dobar način gospodarenja resursima. One mogu lokalno narušiti neki ekosustav, ali daju mnogo više koristi nego štete za razliku, primjerice, od zadiranja u rijeke (npr. hidroenergija) gdje se posljedice osjećaju desecima kilometara uzvodno i nizvodno.
Hidroelektrane su vječiti prijepor među stanovništvom. Mnogi pamte one loše stvari poput potapanja sela i gradića. Kakvo je vaše mišljenje o njima, jer znamo da su mišljenja znanstvenika negativna?
Hrvatska elektroprivreda hvali se svojom zelenom energijom iz hidroelektrana, no to je daleko od istine. Hidroelektrane doslovno brišu prirodu ili je teško oštećuju. Hidroenergija je dala značajan obol u razvoju Hrvatske, no mi kao da smo stali u 70-im godinama prošlog stoljeća. Rijeke su nam jednostavno previše vrijedne, pogotovo sada razvojem drugih oblika energije, sunca, vjetra, biomase i geotermalne energije. Studija UNDP-a na Dravi jasno je pokazala koje su to gospodarske koristi od očuvane rijeke (tzv. usluge ekosustava), a koje su štete. Pokazalo se i da su hidroelektrane preskupe, a u svijetlu klimatskih promjena postaju i mnogo manje učinkovite… Mi ne možemo na rijeke gledati samo kao izvor energije, već je to složen sustav gdje svaki poremećaj dovodi u pitanje ne samo biološku raznolikost već i donosi velike gospodarske štete. Treba samo pogledati katastrofu koja se dogodila na Dobri nakon izgradnje HE Lešće. Na kraju krajeva, ljudi više ne žele takve destruktivne objekte u svojem dvorištu, baš kao što ne žele ni termoelektrane, a elektroprivreda se tome mora prilagoditi. Jedini je put usvajati vjetar i sunce uz već postojeće energetske objekte.
