Nobelovac Orhan Pamuk nije samo najbolji i najglasovitiji suvremeni
turski pisac. On je i znakovita činjenica hrvatskoga književnog,
čitateljskog života.
Njegovi romani, posebice i najdulji "Zovem se Crvena", ali i kasnije
prevedeni "Istanbul" i noviji "Snijeg" (svi u nakladi
"Vuković&Runjić", ur. Milana Vuković-Runjić), čvrsto drže prva
mjesta na ljestvicama najbolje prodavanih knjiga. Ne bi to bilo ništa
neobično da je posrijedi laka literatura bestselerskoga tipa. Naprotiv,
riječ je o štivu "teškoga kalibra", koje zahtijeva strpljiva i pozorna
čitatelja.
Dobra prodaja Pamukovih knjiga mogla bi se dijelom pripisati autorovoj
čestoj prisutnosti u medijima (iz književnih i iz političkih razloga)
ili prikladnosti knjige nobelovca za ukusan dar.
Ipak, to što su Pamukovi romani veoma traženi i u knjižnicama, govori u
prilog tome da se Pamuka doista čita (a ne samo odlaže na police kućnih
biblioteka kao ukras ili dokaz kulturne potkovanosti). A to je pak
ohrabrujuća potvrda da prava hrvatska čitateljska publika
postoji! Da nije izumrla poput dinosaura! I da se njezin najhrabriji
dio ne odriče zahtjevne literature. I da nisu baš svi podlegli
temeljitoj estradizaciji koja opasno prodire i na elitno književno
područje.
A Pamukov "Snijeg" (prev. Marta Andrić) upravo je s toga, u
umjetničkom, vrijednosnom smislu, elitnoga terena. Priča o pjesniku
zvanom Ka (sličnost s Kafkinim Jozefom K. nije nimalo slučajna jer
Pamuk je blizak kafkijanskoj čudesnoj matrici što suptilno miješa
tragediju s farsom, tjeskobu s humorom), koji se, kao politički
prognanik-povratnik zatječe u gradiću Karsu na granici Turske i
Armenije u tri zimska dana, okovan nadrealno lijepim i zloslutno
opasnim snijegom, vrhunska je mikstura ljubavne priče, političkoga
trilera i intelektualnoga esejiziranja o srazu svjetova i svjetonazora
na turskome tlu.
Ono što bi kod manje moćna autora bio nemoguć spoj, kod Pamuka urodilo
je neodoljivim romanom. Majstor je zaslužio svu publiku koju ima!
KRITIKA
Snijeg koji se ne topi tako lako
