U sve žešćoj kreativnoj konkurenciji i sve kompleksnijim i nepovoljnijim tržišnim uvjetima europskog nakladništva stripa, Matthieu Bonhomme jedan je od možda samo trojice ili četvorice autora (među ostalima su svakako još Lewis Trondheim i Joann Sfar), čiji status kod izdavača, urednika, kritičara i čitatelja garantira carte blanche za kreiranje novih naslova. Kad Bonhomme od strogo ustrojene medijske korporacije Mediatoon dobije otvorene ruke da, poput nekog genijalnog i ekscentričnog urara minuciozno dekonstruira te prema vlastitim željama i zamislima ponovno rekonstruira globalni brend kakav je Lucky Luke, to ponajbolje demonstrira koliki je autorov utjecaj i važnost u recentnom strip-nakladništvu.
Nakon što je pozitivno šokirao najšire čitateljstvo svojim viđenjem lika Luckyja Lukea u albumu “Čovjek koji je ubio Luckyja Lukea” (koji je, za razliku od redovitog serijala, namijenjen odraslim čitateljima, posebno onima kojima je taj lik omiljen još od djetinjstva), gdje analizira raskol između “stvarne osobe” usamljenog kauboja i legende što je o njemu šire njegovi obožavatelji, Bonhomme se ponovno laća provokativnog i delikatnog preispitivanja ikoničkih vestern-motiva koji su konstruirani kroz sedamdesetogodišnji popularni serijal o ”čovjeku koji pištolj poteže brže od vlastite sjene”. Ovoga puta pozabavit će se još jednim od simbola od kojih je satkana legenda o Luckyju Lukeu, a to je njegova sloboda i neovisnost.
Nimalo slučajno Bonhomme pripovijest započinje kadrom kojim gotovo bez izuzetka završava svaka epizoda redovitog komercijalnog serijala o Luckyju Lukeu: protagonist u širokom planu iz kojeg je nemoguće zaključiti jaše li prema čitatelju ili se udaljava od njega pjevuši svoju uvriježenu baladu o “usamljenom kauboju, daleko od doma svog”. Autor se u stripu ponajprije bavi pitanjima usamljenosti kao nužnosti ili izbora.
Usamljeni kauboj ovdje se suočava s dva podjednako kompleksna i opasna izazova: za njim je raspisana misteriozna tjeralica na golem iznos od 50.000 dolara koja nemilice privlači pustolove željne brzog bogaćenja te istodobno mora pomoći da tri sestre, kroz pustinju koja je na teritoriju neprijateljski raspoloženih Indijanaca, sprovedu svoje stado goveda do grada Libertyja. Pri tome je za lutalicu kojeg ne drži mjesto posebno iskušenje nakana sve tri privlačne sestre da ga zavedu i vežu uza se.
Inicijalna inspiracija, neka vrsta kreativnog detonatora, za Bonhommeov najnoviji strip-album “Traži se Lucky Luke” nedvojbeno je sadržana u ironičnoj country & western baladi “Wanted Man” što su je zajednički skladale dvije legende, Bob Dylan i Johnny Cash. Baš kao što se dvojica kantautora vješto i duhovito poigravaju kontrastnom polisemijom pojma Wanted Man (traženi čovjek), za kojeg slušatelj u startu može povjerovati kako se radi o nekom vestern-odmetniku samo da bi, ubrzo, kroz pjesmu otkrio da je zapravo riječ o zavodniku koji je od obožavateljica “tražen” u nizu gradova diljem Amerike, tako i Bonhomme u svom novom stripu, čiji je naslov namjerno ostavljen u originalu – Wanted Lucky Luke – balansira s dvije oprečne ideje temeljene na istom terminu. S jedne strane junak već u prvih nekoliko stranica otkriva kako je “tražen” jer je za njim raspisana misteriozna tjeralica na golem iznos, što znači da ga gomila pustolova neće ostaviti na miru. S druge strane gotovo istodobno Lucky je primoran priskočiti u pomoć trima sestrama što su ih napali Indijanci kako bi im oteli krdo stoke koje su namjeravale prodati u gradu Libertyju. Usamljeni kauboj nikako neće dame u nevolji prepustiti na milost i nemilost brutalnoj pustinji, Indijancima i razbojnicima pa ih pristaje otpratiti do njihova odredišta, no time će se samo uvaliti još dublje u nevolje jer, odjednom, postaje “tražen” ne samo od lovaca na glave već i od tri privlačne i prpošne sestre koje se natječu koja će ga prva uspjeti osvojiti. Luckyju to natjecanje triju ljepotica koje su, također, na simboličan način u “lovu” na njegovu glavu djeluje čak i opasnije od zagonetnog stranca koji ih uporno slijedi, iako obje prijetnje egzistencijalno ugrožavaju jedan od središnjih simbola koji ga čini prepoznatljivim – kaubojevu neovisnost i slobodu. Strip je posebno obilježio te izazvao podosta kontradiktornih komentara među čitateljima, “povijesni” strastveni poljubac koji prpošna Cherry plasira na Luckyjeva usta dok je on sputan konopima i vezan za kotač kola.
U raspletu pustolovine kauboj će se morati suočiti s nekolicinom duhova iz vlastite prošlosti te upregnuti svoju čeličnu volju kako bi se odupro šarmu zavodljivih ljepotica. Mnogi će čitatelji, naviknuti na benignog Luckyja, kojeg interes ženskog roda samo zbunjuje ili navodi u nelagodu, biti šokirani ovim prilično kontroverznim propitivanjem seksualnog identiteta jednog strip-idola, posebno onoga namijenjenog “svim uzrastima”, no Bonhomme nije lovac na senzacije, već – upravo obrnuto – promišljen kreator koji ne nudi odgovore na pitanja koja postavlja, već prepušta publici, barem onima koji to žele, da sami pokušaju odgovoriti na njih.
Bonhomme je albumom “Traži se Lucky Luke” itekako opravdao svoj povlašteni status kultnog autora, koliko uzbudljivom pričom sa suptilno provokativnom potkom toliko – čak i više – spektakularnim crtežom i maestralnim bojenjem stripa. Iako je naslov objavljen nezahvalno rano, u prvom tromjesečju, teško je zamisliti da će se do kraja godine pojaviti strip koji će ga nadmašiti virtuoznošću ilustracije i vizualne naracije. Na temeljnom nivou zapleta koji uključuje neobičnu tjeralicu, čije će se podrijetlo razjasniti u raspletu, te iscrpljujuće i pogibeljno putovanje pustinjom autor majstorski barata pripovijedanjem, savršeno oslikava iscrpljujuću brutalnost suhe pustare te čitateljima nudi nekolicinu doista spektakularnih akcijskih sekvenci koje, svojom “staromodnom” jasnoćom i nesmiljenim logičnim narativnim ritmom, uvelike odskaču od recentne strip-produkcije kojom dominiraju scene konfuznog nasilja koje čitatelja zbunjuje i frustrira.
Prepoznatljiv i atraktivan Bonhommeov stiliziran crtež koji neprestano fluidno varira između realističnosti i karikaturalnosti – ponajprije u uprizorenju ljudskih emocija na licima protagonista – ovdje je posebno dinamičan, jednako u hipe-kinetičkim akcijskim scenama kao i u minucioznom portretiranju psihološkog stanja likova. Autorovo vizualno narativno majstorstvo posebno je do izražaja došlo u hičkokovski napetoj sekvenci tjeranja stoke preko prijevoja u uskom klancu dok su protagonistima za petama indijanski progonitelji, pri čemu je jedna od sestara primorana sama ostati uz kola s mazgama, dok ostatak skupine, goneći stoku, nestaje preko sljemena prijevoja. Bonhomme je, krajnje neuobičajeno, cijelu stranicu – uz samo jednu rečenicu dijaloga posvetio gradiranju napetosti dok osamljena i posve nezaštićena djevojka Cherry, okružena surovim visokim liticama uskog klanca, ustrašeno iščekuje što će se prije dogoditi: hoće li je dostići i opkoliti divlji ratnici ili će se Lucky Luke stići vratiti na vrijeme da joj pomogne pobjeći. Upravo ove tri stranice trijumfalan su dokaz autorove vrhunske pripovjedačke vještine jer ne sadrže nikakvu akciju, djevojka i zaprežna kola kroz cijelu su sekvencu posve statični, ali napetost koju dočarava njezino iščekivanje predstavlja svojevrstan krešendo čitavog albuma.
Suvremena filmska i strip-produkcija pretvorila je vizualnu – neverbalnu – naraciju u priprostu šegrtsku poštapalicu pripovijedanja, dok su nekad izuzetno cijenjeno kadriranje, ritam izmjene kadrova, mizanscena, rasvjeta scene i boja izgubili svoja izražajna svojstva koja su negdašnji majstori znali koristiti ne kao informativno sredstvo nego kao neverbalan i kreativan jezik koji je mogao funkcionirati zasebno od ostatka priče ili čak u suprotnosti s njom. Bonhomme u “Traži se Lucky Luke” demonstrira “staromodno” majstorsko baratanje baš svim vizualnim elementima pripovijedanja kojih čitatelji ne moraju biti svjesni, ali svakako znatno utječu na samu recepciju djela. Posebno se to, u ovom slučaju, odnosi na koloriranje stripa. Ne mogu se uopće sjetiti toliko virtuozne uporabe boje u onome što se naziva modernim vizualnim medijima još od Kurosawina filma “Ran” iz 1985. godine.
Bonhomme u razgovoru za portal stripspeciaalzaak tumači kako mu je manipulacija bojama bila od primarne važnosti pri realizaciji ovog naslova. Poigravajući se komplementarnim i kontrastnim bojama nastojao je cijelom albumu dati ujednačen ton na način kao što je to činio Morris, tvorac Luckyja Lukea. Cijelom pričom dominiraju jarki narančasti tonovi prepečene pustinjske zemlje, neprestano izložene nemilosrdnom suncu, što tablama stripa daje nostalgičan kolorit Leoneovih vesterna te nešto manje zagasiti ljubičasti i modri tonovi noćnih scena.
Današnjim čitateljima stripa, naviklima da boja ima tek neku temeljnu deskriptivnu i plošnu funkciju, uobičajeno realiziranu računalno generiranim kolorima, ova ekstravagantna primjena kompleksno nijansiranog primarnog spektra kolorita (iako je i on, budimo posve iskreni, realiziran računalno) predstavljat će svojevrstan šok na koji se valja priviknuti, baš kao što im se valja priviknuti na cjelokupno Bonhommeovo višeslojno stripovsko pripovijedanje, koje pod površinom atraktivne akcije i briljantnog crteža krije kompleksne teme te zaokružene i cjelovite realistične likove.
