Kada kritika opisuje rad splitskog slikara Vladimira Davidenka, piše kako mu slike izlaze iz formata i to ne samo zbog fakture nego i zbog toga što bježe iz okvira, što nema klasične kompozicije, niti jasnog simbola koji bi promatraču uokvirio maštu.
Kada je riječ o stripu, potpuno je drugačija priča. Medij, crtanjem kojeg se zarazio prije desetak godina, vizualno je realističan, a nakon njegova prvijenca “Jomar: Zubar dunavski” za koji je prvi put u cijelosti napravio crtež po scenariju Milka Peke, iz radionice istog dvojca idući tjedan u Strip-reviji Večernjeg lista izlazi novi uradak – “Tajna bijele planine”.
– Po žanru je to tehno triler i bavi se baš onim životnim stvarima koje su danas aktualne u našoj zemlji. Naime, neka strana grupacija moćnika, nakon što je preko svojih terenskih agenata dobro sondirala teren, pronašla je velike zalihe pitke vode i sve čini da dobije koncesiju za eksploataciju tog blaga planine Biokovo. Uvijek se nađu ljudi gladni profita koji će im pomoći da što brže ostvare svoje naume. Njima na putu naći će se dva ratnika, svaki iz svog vremena koji su svoje rane liječili i izliječili na biokovskom kršu. Pomoći će im i tajna organizacija koja brani Hrvatsku kako god i koliko god može kroz stoljeća – govori Davidenko.
Radnja se odvija u Zagrebu i na obroncima Biokova, gdje na kraju dva ratna veterana i svi njihovi prijatelji šalju jasnu poruku onima koji to još ne razumiju: “Nitko u ime nas ne može nekažnjeno prodavati ni nas ni našu zemlju nekome tko misli da je moćan i da može tu zemlju kupiti. Nema banknota koje mogu pokriti vrijednosti naše zemlje jer zemlja je majka, a na nama je i važna obveza da tu našu zemlju i sve njezine ljepote i tajanstva predamo njezinim stvarnim vlasnicima, našim unucima!”
Strip je nastajao oko godinu dana, ima 47 stranica , a tehnika je standardna, kao i kod “Jomara”.
– Olovka na koju ide boja, ali sve odrađeno digitalno, no kao i uvijek pokušavam izvesti da crtež izgleda tradicionalno. I procedura rada je ista, od Peke dobijem scenarij i stranu po stranu slažem koncept i crtam. U procesu nastanka uvijek ima i puno ponovnog slikanja zbog osobnog nezadovoljstva kako nešto izgleda na prvu. Pravi izazov. Za konkretan izgled likova nemam model. Zamislim ih i skicama dolazim do konačnog ideala. Bude to nečiji nos, oko od onoga, uho od ovoga, neka kombinacija ljudi, ali konačni junak nema uporišta u stvarnim osobama koje me okružuju – govori slikar.
Davidenku je strip odmak i odmor od slikarstva, nešto čime se zarazio u srednjoj školi, ali na Akademiji zapostavio jer posvetio se kistu. No upravo je Conan Johna Busceme zaslužan za njegove crtačke početke – kao srednjoškolac svoje prve fantasy likove bazirao je na njemu. Prije desetak godina počeo je raditi kolore za francusko tržište, a potom se dogodio “Jomar”, na čijem drugom dijelu upravo radi, a za kojeg smatra da bi mogao imati odličan uspjeh i na inozemnom tržištu.
– Iznenadilo me na zadnjem Comim Conu u Zagrebu to što su ljudi prepoznali Jomara. Zanimljiv im je, prihvatili su ga i činilo nam se logičnim da nastavimo s njim jer ljudi očekuju nastavak priče. Riječ je o povijesnom fantasy žanru. Naime, držimo se povijesnih tema i okvira, ali suština je fantasy. Posebice “Jomar 2” ide u smjeru fantasyja. U njemu će biti više utjecaja slavenskih bogova i magije. Da se čvrsto držimo povijesnih okvira koji sežu u šesto stoljeće, ne bismo se mogli igrati radnjom i maštom, već bismo morali poštovati tijek povijesti, a fantasy otvara priče i teme i zanimljiviji je – zaključio je Davidenko.
