Što je stvarnost? Ono što misliš! Čak i onda kad je riječ o mišljenju luđaka, odnosno ljudi poremećene psihe čija stvarnost izjednačava fikciju i realnost. Sukus je to predstave „Bolnica na kraju grada" bugarskoga satiričara Hriste Bojčeva, preksinoć premijerno izvedene u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, u režiji Saše Broz.
Uigrani glumački ansambl vrlo je dobro prenio nijanse autorove rasprave o komici moždanih vijuga koje stvaraju svijet po svome, ali su na neki način uvijek posljedica svijeta koji nije niti može biti edenski uređen, a da bi čovjek u njemu mogao ostati zdrave pameti. U kojoj se pak mjeri događa „pomak" ovisi, dakako, o karakternom profilu svakog aktera životne priče koja se uprizoruje. A koliko je to zanimljivo gledati na sceni, ovisi o piščevoj snazi da dekonstrukcijom stvarnog svijeta rekonstruira stvarnost lude pameti koja će nas dirnuti i natjerati na smijeh doziran gorčinom spoznaje da iza svake ludosti stoji život koji nije nimalo lud.
Bojčev pritom nadglasava mentalni kaos nenadmašnog „Leta iznad kukavičjeg gnijezda". U njegovoj se "Bolnici..." pacijenti "nekako snalaze dok im vani nekako ne ide". U njoj luduje i umišljeni Shakespeare, čije stanje napreduje do umišljaja da je sam Bog. Ali njegovo "pero" Bojčev navodi na raspravu o tome što ostaje iza nas – ono napisano, zabilježeno, ili nešto drugo, na primjer, ono ukradeno?
Nije to jedina rasprava u komadu sa 12 likova, u kojem furiozno igraju Mario Mirković, Luka Petrušić, Borko Perić, Hrvoje Kečkeš, a posebno iznijansirano Linda Begonja i Željko Konigsknecht. I tu su od velike pomoći sekvencije u kojima cijeli ansambl pjeva i pleše, kao što smo to vidjeli u kultnim „Kaubojima" ili u „Čudu u Poskokovoj dragi". To uvijek razgali publiku, i dobro je da je tako!
