Ovo je teatar koji udara u glavu, zabija koljeno u pleksus. Situacije su priče iz naše svakodnevice, odjevene u začudno teatarsko ruho. To je recesijska, osiromašena, devastirana hrvatska stvarnost – žena koja godinu dana čeka na mamografiju, starci koji u gradskom parku beru krumpire, žena koja sjedi u stanu uz mrtvog muža jer nema novaca za pokop, starac koji traži tko će mu jeftino povaditi zube kako bi prodao zlato iz njih... Čak i situacije koje na prvu loptu mame na smijeh, poput Ciganke koja priča o svom ilegalnom životu ili ovrhe kod četveročlane obitelji čiji članovi uživaju u cigaretama jer ta im kutija mora potrajati cijeli tjedan, ali će jednu ipak dati ovršitelju, zapravo samo gradiraju užas.
Svoj brutalno iskren tekst Olja Lozica sama je režirala, a premijerno je izveden u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Dobili smo tako nevjerojatno zrelo djelo mlade autorice kojoj je ovo tek treći kazališni projekt (nakon \"Reces i ja\" u Exitu i \"Prasca koji gleda u sunce\" u dubrovačkom kazalištu Marin Držić).
U glumačkom ansamblu kažu da je rad s njom rijetko lijepo i inspirativno kreativno iskustvo, a to se postignuto zajedništvo i suglasje vidi u svakoj slici predstave.
A Olja je svoje glumce natjerala i na tjelesno zahtjevne pothvate (i ljude u publici fizički boli njihov upad u predstavu), a oni su joj vratili velikom zajedničkom energijom, i promišljeno građenim likovima, među kojima se posebno izdvajaju ostvarenja Doris Šarić-Kukuljice, Damira Šabana i Petra Leventića. Pohvalu zaslužuje i zamisao scenografa Jurja Glasinovića i Ivane Škrabalo koji su sve smjestili u \"kutiju\" prekrivenu umjetnom travom.
