U eri povijesnih reizdanja i cimanja nostalgičnih žica masovne publike, već je i razdoblje od prije dvadesetak godina dovoljno daleko za revalorizaciju nekih albuma. Pogotovo ako su bili važni prijelomni poput “Kid A” i “Amnesiac” Radioheada, koji su se sada pojavili u novom izdanju “Kid A Mnesia” (XL Recordings/Dallas Records) koje tadašnje albume još i nadopunjuje neobjavljenim detaljima.
Jer, sve samo ne amnezija može dočekati važne radove Radioheada koji su i tada ispravno protumačeni kao mjesto, prijelom, da ne velimo “udes” na kojem je Radiohead krenuo drukčijim putem. Tada se još nije znalo kojim, ali, gledano s današnje razdaljine jasno je da su hrabrim potezima nakon “Kid A” i “Amnesiac” Thom Yorke i društvo dogurali daleko.
I nisu usput ostali alternativno ime, nego ultrapopularan sastav čiji rapidni izleti u eksperiment, i glazbeni i izdavački, nikada nisu naštetili statusu benda koji je nastupao pred desecima tisuća ljudi, usprkos ambiciozne glazbe koju su nudili.
Box set “Kid A Mnesia” sadrži albume “Kid A”, “Amnesiac” i kompilaciju “Kid Amnesiae” – izgrađenu od tadašnjih neupotrijebljenih ostataka sa snimanja, drukčijih verzija pjesama i B-strana singlova – a osim na CD formatu i streamingu, može se kupiti i kao trostruki vinil, pa čak i dvostruka kazeta, pod imenom “Kid Amnesiette”. Najatraktivniji dio paketa, CD “Kid Amnesiae” članovi grupe najavili su kao “palaču sjećanja na poluzapamćene, poluzaboravljene svirke i neobjavljene materijale”. Doduše, mnogi su već tada shvatili da su Radiohead povukli dobar potez nadopunjujući gitare sintesajzerima i “zujanjem”, snimivši oba albuma odjednom i potom se možda i preplašivši onime što su stvorili, raspolovili novu neman “na pola”, tj. na dva albuma iz 2000. i 2001., iako su izvorno zamišljali “Kid A” kao dvostruki album.
“If You Say the Word” jedan je od neobjavljenih favorita, “Follow Me Around” svirali su na koncertima i začuđuje da je nisu prije objavili u studijskoj verziji – na kanalu YouTube nalazi se i snimka s probe iz 1998. godine – a u drukčijim verzijama dobili smo b-strane singlova “Fast Track” i “Fog” i još mnogo toga. Uz friški box set ide i istoimena knjiga Thoma Yorka i Stanleyja Donwooda s 300 vizualnih motiva – od digitalno kreiranih pejzaža, preko kolaža i crteža – nastalih tijekom produkcije albuma “Kid A” i “Amnesiac”, a u suradnji s Epic Games uskoro izlazi i Kid A Mneisa Exhibition, izokrenuti digitalno/analogni svijet kreiran od djela navedenih u knjizi.
Radiohead bi na koncu mogli ispasti najutjecajniji sastav potekao iz devedesetih godina. Znajući koliko su izravnih i skrivenih sljedbenika posijali u zadnjih nekoliko godina – a Coldplay na početku su bili valjda najuspješniji primjer – ne može se poreći da je radna matrica Thoma Yorkeya, Jonnyja Greenwooda i društva bila vrlo probojna. Ako je “OK Computer” skoro bez primjetnih rezova spojio retronaklonost prog-rocku Genesisa i Floyda – nakon što su se u britpop svijetu devedesetih valjda svi očešali o Beatlese, Kinkse i Bowieja – s radioheadovskim zamislima u na idućim albumima sve je otišlo kvragu, ali u pozitivnom smislu.
Albumi “Kid A” i “Amnesiac” su poput Bowieja s “Low” u sedamdesetima rastočili umivenu, prihvaćenu i isplativu sliku koju je javnost složila o Radiohead. Iako ponekad nesuvisli u konceptu i nategnuti u eksperimentu, oba albuma odlično su funkcionirali kao ekspresivno tjeranje maka na konac s ponekom pretjeranom intelektualnom konstrukcijom na vrhu. Danas bi se takav potez učinio kao tržišno samoubojstvo, ali Radiohead su poslije preživjeli i radikalnije eksperimente i putem ostavili itekako vidljiv trag.
Depresivni tekstovi i melankolični ugođaji ponekad su bili radikalni i za standarde Radioheada, a utjecaji od krautrocka do noise strategija i ambijentalne glazbe spojio je konkretno i eterično u pravoj mjeri. Bitno je napomenuti da su “Kid A” i “Amnesiac” bili puno više od pukog eksperimenta, ali nakon njih više nije bilo povratka na prethodne pozicije, što je grupa obilato dokazala u idućih dvadeset godina rada. Pomirivši na dva albuma bendovski zvuk, eksperimente i novi smjer, Radiohead su prekrižili klasične strukture rada i prokrijumčarili strukturalni avanturizam. I mada su mogli provesti ostatak karijere koprcajući se s britpop zaostavštinom i sjećanjima na omiljene utjecaje, pomaknuta emocionalnost, ponekad i pretencioznost Thoma Yorkea isporučeni su u punom gasu i pomalo frankenštajnovski svjedočili o hrabrom kreativnom koprcanju jedne od najjačih postava današnjice.
