Kad je riječ o hrvatskom filmu i njegovoj vidljivosti u svijetu, trenutačno glavne junakinje su dvije mlade redateljice i scenaristice koje su obje svojim debitantskim dugometražnim filmovima požnjele nagrade na najprestižnijim festivalima: Antoneta Alamat Kusijanović s “Murinom” u Cannesu i Sonja Tarokić sa “Zbornicom” u Karlovim Varima. Hrvatska premijera njezina filma bila nam je ljetos povod za razgovor s autoricom “Murine”, a u tjednu kada se “Zbornica” počinje prikazivati u hrvatskim kinima te nakon hrvatske premijere i nove nagrade na Zagreb Film Festivalu razgovarali smo sa Sonjom Tarokić.
Svoj prvi cjelovečernji igrani film najavili ste još 2014. godine, a koliko je prošlo od začetka same ideje?
Meni se ta tema motala po glavi tijekom čitavog studija kada su mi još bile svježe vlastite školske priče i uspomene, a s druge strane bile su i moja svakodnevica. U mojoj obitelji svi su psiholozi i oko sebe sam imala jako puno ljudi koji rade u sustavu. Na kraju Akademije počela sam pisati scenarij koji je, tamo od 2013., godinama rastao dok se nije oblikovao u konkretnu priču. Prvo za što sam se zainteresirala bio je koncept ciklusa, ponavljajućih kružnih obrazaca ponašanja. Znala sam da želim raditi film takve strukture, ali trebalo je vremena da dođem do priče koja će baš tu temu iznijeti na vidjelo. Osobito inspirativan za priču bio mi je odnos glavne junakinje, pedagoginje Anamarije koju glumi Marina Redžepović i profesora Jambrovića, kojega glumi Stojan Matavulj. Lik tog profesora paradigmatski je tip proizašao iz našeg lokalnog okruženja i opterećen njegovim problemima, s kakvim sam se često u životu susretala. Ta neka njegova rubnost, paranoja i narcisoidnost, a opet velika empatija koju prema njemu možemo osjećati s vremenom su mi samo postajale sve zanimljivije.
Snimanje ste završili prije korone?
Srećom jesmo, jer kad je počela pandemija, već smo bili u montaži. Međutim, odgađano nam je bilo izlaženje filma, ali to je to je definitivno bolja situacija nego da se to dogodilo za vrijeme snimanja, to bi bila katastrofa.
Na odjavnoj špici zahvaljujete brojnim školama, ravnateljima, profesorima, pedagozima... Koliko su vam i na koje sve načine stvarni prosvjetni radnici pomogli oko filma?
Što se tiče samog snimanja, ravnatelji šest-sedam škola u kojima smo snimali stvarno su nam izašli u susret. Naime, nismo snimali za vrijeme školskih praznika, nego u suprotnim smjenama, vikendima, u razdobljima kad se jedan dio škole ne koristi i tako smo kružili po više lokacija. To su sve ciglene škole građene sedamdesetih godina s identičnim tlocrtima, tako da se iz hodnika u hodnik moglo ići s jedne na drugu lokaciju, a ta crvena boja bila nam je važna zbog kolorita. Radeći na scenariju, sa svih strana tražila sam izvor, potvrdu priče i dodatnu inspiraciju. Mnogo sam razgovarala s jednom pedagoginjom koja mi je znala konkretno pomoći s nekim dijelovima radnje, a većina toga nastalo je na temelju istraživanja, jako puno razgovora i čitanja tisuća stranica žalopojki na forumima. Sve te priče na kraju zapravo govore istu stvar, a to je neka vrsta tjeskobe koju prouzroči rad u tako zatvorenoj zajednici i dugoročno bivanje u mikrokozmosu koji se ciklički ne mijenja. U školskom sustavu ljudi uglavnom rade na jednom mjestu cijeli život, a ljudi oko vas postaju vašim životom. Jedan od mojih najboljih prijatelja je profesor informatike u osnovnoj školi, ima više od osamsto učenika, a u zbornici ih je više od sto. U našem filmu to je zapravo simbolički prikaz okruženosti ljudima. U stvarnim zbornicama u gigantskim osnovnim školama u svakoj smjeni bude i po osamdeset ljudi.
Koliko filmska zbornica sliči stvarnima koje ste sigurno obišli?
Svaki put kad bismo obilazili škole, pogledali bismo sve prostore, a zbornice su svuda pune hrpa papira i panoa, to je mjesto administracije i prostor za kavu. Mnogo kave. Ali, film je stilski, a u isto vrijeme hiperrealističan što se tiče ljudske bihevioralnosti, emocija i odnosa. S druge strane konstantno je i na simboličkoj, metaforičkoj razini. Zato nam je bilo važno da sama zbornica mora biti stilski prepoznatljiva kao mjesto koje odskače od ostalih prostora. U stvarnosti su mnoge zbornice vizualno mnogo sumornije.
Fascinantni su likovi kojima ste napunili zbornicu, a za koje se, iako neki u cijelom filmu ne kažu nijednu ili tek pokoju riječ, nipošto ne može reći da su statisti...
Ta mreža likova meni je na panou stajala godinama. Inspirirala sam se i samim glumcima i ljudima iz svog okruženja. Bio mi je cilj da čak i u situacijama kad su likovi malo naporni, ludi ili u nekom trenutku predstavljaju svojevrsne “negativce”, oni dolaze iz svoje točke uvjerenja, iz svoje povijesti bivanja u tom prostoru i da se na određeni način ponašaju. Recimo, svađe između profesora hrvatskog ili profesorica likovnog koja je frustrirana vlastitim teretom konstantnog uređivanja škole... Mislim da je svatko od njih imao jasnu viziju koja je njihova prošlost u tom prostoru. Najprije smo imali pojedinačne probe, potom smo udvoje ili utroje radili na mikroodnosima, a kad bismo se prvi put svi okupili, otišli bismo u prostor u kojem smo i snimali, a dvadeset ljudi trebalo je kreirati atmosferu kao da zajedno rade već dvadeset godina. To je bilo prekrasno. Iako su oni već sve to znali, išla sam od osobe do osobe i predstavljala ih jedne drugima, opisivala odnose, a oni su onda tražili mjesto gdje će tko sjediti, a da to ima smisla. Tako smo već gradili mizanscenu, a glumci su odjednom imali osjećaj kao da samo popunjavaju i oživljavaju nešto što u tom prostoru već postoji. To je bilo jako zanimljivo iskustvo. Nažalost, u našim uvjetima gotovo je nemoguće dobiti dvadeset glumaca u isto vrijeme na istom mjestu pa je okupljanje na probama za grupne scene bio najveći izazov, ali iz to malo vremena koliko smo imali izvukli bismo najviše. Glumcima je bila velika novost i komplikacija to što su stalno kružili jedni oko drugih, kreirali svoje putanje u tom konstantnom kretanju i pogledima. Nakon premijere u Zagrebu dotrčale su mi dvije studentice režije iz Beograda i na vrlo simpatičan način rekle da im se film jako sviđa te da me mole da im na brzinu kažemo samo jedno: “Kako, kako!?” A ja sam im odgovorila: “Tlocrti, tlocrti!” Sve te njihove putanje i kretanja najprije sam složila u svojoj glavi da se svi uspiju sresti na pravom mjestu i da se interakcija odvija smisleno za priču, a trebalo je hvatati sve te male momente. Nije se moglo dogoditi da samo prijeđemo preko nekih sitnica koje na prvu ne djeluju važno, jer sam znala koliko će one značiti za ukupni dojam filma. Kad bismo krenuli s čitavim scenama, znalo je tu biti svega, pa i kaosa. Nitko se ne bi sreo ni s kim, svi su znali promašiti. Dok nisu sve naučili i dok im nije postalo silno zabavno raditi na taj način.
Uz folklornu glazbu ansambla Lado i vizualne motive slika Ivana Generalića film je prepun važnih i dojmljivih detalja. Jesu li svi bili pomno planirani ili su se događali na licu mjesta?
Mnogo toga događalo se na licu mjesta. Sama struktura, tekst i sve te mikrosituacije bile su na papiru. Međutim, kada u to uđu pravi ljudi, glumci od kojih svatko ima svoj različit i strašno zanimljiv smisao za humor, puno doprinesu. Primjerice, Nives Ivanković je osoba s kojom je prekrasno tako raditi. Neki od njih imaju potrebu i u stanju su na licu mjesta, na samom snimanju, smisliti neku sitnicu koja će potpuno oživjeti scenu, a Nives na probama smisli nevjerojatno divne stvari, ali na snimanju više ne želi improvizirati. Marina i ja jako smo puno naučile od nje na probama, koje su trajale i deset sati u komadu, a svaku scenu oživljavali smo na taj način. Trebalo je naći ravnotežu, zajednički ritam i kod sa sedamnaest glumaca tako različitih energija i načina rada. Ali definitivno su oni sami napravili mnogo preslatkih mikromomenata, a Nives je bila vođa, u skladu s njezinim likom ravnateljice škole.
Usudit ću se izreći ocjenu da ste od svake glumice i glumca vi u ovom filmu izvukli najbolje i da su svi redom ostvarili uloge za pamćenje...
Međusobno povjerenje bilo je jako važno. I Nives Ivanković i Stojan Matavulj silno su iskusni glumci, a Stojan i ja još više smo se zbližili nakon snimanja jednog kratkog filma, osjetili smo međusobno razumijevanje. Jako sam htjela da on glumi profesora povijesti Jambrovića i tu sam ulogu pisala upravo za njega. Od trenutka kada je dobio scenarij, bilo mu je silno stalo do tog projekta, a u jednom se trenutku i malo prepao što je cura koja je napisala tako kompleksan lik sve to svalila na njegova leđa. S njim je također bilo predivno raditi, puno smo vremena proveli zajedno, gradeći taj lik koji neprestano govori bez ikakvog predumišljaja. On je konstantno u prezentu, a u glavi je konstantno u prošlosti i trebalo je dobiti način da to izađe van kao nekakva mala ludost, konstantno između demoniziranja ili dizanja u visine drugih ljudi. Stojan je jako puno radio i pazio da ne sklizne u glumu “na prvu”, a ja sam, radeći s njim, bila presretna kada bi na kraju dana scena bila zaista sto puta bolja nego na početku. To je upravo poanta svega, da zajedno izgradite atmosferu. A bilo je i posebno zanimljivo kada smo snimali scene s djecom u razredu i u autobusu, u kojima on puca pred njima i doživljava pomak. Djeca su sve te njegove gradacije doživjela kao ponašanje na koje su se naviknuli. Mnogo sam s njima razgovarala o svakoj sceni i sva su djeca bila upoznata s takvim situacijama, govorila su da i u svojoj školi imaju baš takvog profesora. To nam je otvorilo oči i uvjerilo nas da ne radimo nešto čega u stvarnosti nema, nego da je samoj djeci ta situacija u kojoj svako malo netko pukne potpuno autentična.
Jeste li se vi u nekom trenutku prepali i u kojoj mjeri kratki filmovi mogu čovjeka pripremiti za cjelovečernji debi?
Snimanje kratkih filmova može vas dobro pripremiti za neki jednostavniji film, ali za ovaj film, moram priznati, ništa me nije moglo pripremiti. Stres je bio golem, ne samo zato što sam htjela da bude dobro i da svi suradnici i svi članovi autorske ekipe zasjaju i budu na kraju ponosni na svoj posao. Tu je bio prisutan i stres zbog izvedbe u kojoj nema prostora za ponavljanje, nijedan termin se nije smio propustiti. Za tako nešto nijedan vas kratki film ne može pripremiti. Dugometražni film je specifičan i strahovito naporan posao i ja se ne mogu načuditi i nadiviti ljudima koji redovito i u kvantitativnom smislu mnogo proizvode. To je posao koji vas izmoždi do kraja. Ne znam doista kako je, recimo, Fassbinder uspio do svoje 35. godine snimiti 35 filmova. Doduše, nakon toga je i umro.
U kojem trenutku prestane sumnja u vlastite snage i ono što radite?
Svi smo cijelo vrijeme bili silno samokritični, a ja sam i po prirodi takva osoba. Naravno, osjetite kada snimite scenu koja je stvarno dobra i koju jedva čekate vidjeti u filmu. Ali to nije nikakva garancija u dugometražnom filmu u kojem svaka scena može biti dobra, a da to matematički u gledanju filma ne štima. Nešto se izgubi, gledatelj se ne veže uz glavnog lika i sve je propalo, a to ne možete znati dok nemate pred sobom cjelinu. Dosta sam se bojala prvi put pogledati film, ali čak i u toj gruboj, puno duljoj verziji bilo mi je jasno da smo napravili film koji ima srce i dušu, nešto autentično, toplo i humano. U montaži ga je još trebalo dovesti do toga da funkcionira kao cjelina od dva sata.
Montaža je sjajna, kako ste funkcionirali s montažerom Bornom Buljevićem?
Borna Buljević je moj partner, zajedno smo već deset godina, imamo i dijete...
Oprostite, ne pratim rubrike koje o tome pišu... (smijeh)
Ma montažere ionako nitko ne zna, oni su potpuno iza zavjese (smijeh). Borna i ja smo bili ista generacija na Akademiji i puno smo radili zajedno, a ovaj film montirali smo dulje od osam mjeseci, samo sliku. Imalo se što montirati. A on je inače i montažer zvuka, ima svoj studio, pa je preuzeo i taj dio posla na koji je potrošio godinu dana života i svakodnevnog rada.
Kakve su reakcije ljudi iz prosvjete na “Zbornicu”?
Fantastične. Bojala sam se da će neki od njih osjećati da smo ih možda iznevjerili, a njihove reakcije su nam naravno najvažnije. Već nakon premijere u Češkoj prilazili su nam ljudi koji rade u školama i govorili nam da je to njihov život i da to što oni proživljavaju svaki dan još nikada nisu vidjeli tako vjerno prikazano na filmu. Tako je bilo i nakon hrvatske premijere. Ljudi su dirnuti. Mislim da je to zato što se svatko u svojoj situaciji može poistovjetiti s osnovnom premisom borbe. Bez obzira na ono konkretno što se zbiva oko vas, mislim da film prikazuje tu borbu na emotivan i empatičan način pa se ljudi prepoznaju. Istodobno mislim da vide da je film topao prema samoj ideji života unutar sustava, da to nije posao na koji ideš samo radi sebe, nego je to posao na kojem nešto pokušavaš. Mislim da ljudi osjete komplementarnost između individualnih borbi i napora kao i to da je sam sustav prikazan s nekom toplinom.
Diskretno ste, a u detaljima snažno, pokazali i sve ono okolo, sustav kojeg su škole dio. Koliko on olakšava ili otežava život ljudima u zbornicama?
Mislim da im u mnogočemu otežava. Ipak je svaka škola dio većeg sustava, to je i borba za financije, za održivost godine, za poboljšanje kvalitete. U tome mi je bio posebno zanimljiv lik ravnateljice. Bez obzira na to što je iznutra teška za sve i ima svoje terete, ipak želi i nastoji postići sve najbolje te u presudnim trenucima želi Anamariju kraj sebe. Na simboličkoj razini ona je antagonist, ali nije negativac. Tu je i širi okvir grada, tu su pritisci izvana koje vrše roditelji, mediji, svi koji samo žele neki skandal. Iz nekih razgovora koje sam vodila dobila sam dojam da čak mnogo roditelja ima potrebu da netko nagazi na školu, na profesore, a tek kad se to dogodi, shvate koliko im je zapravo teško. Nakon premijere poznanica mi je ispričala o prijateljici čiji muž radi u školi pa nije isprva ni htjela doći pogledati film s još priča poput onih koje svaki dan sluša kod kuće i koje joj već idu na živce. A nakon premijere trčala je kući kako bi mužu rekla: “Oprosti”, zato što ga do tada nije razumjela.
Školska tema ove je godine zaradila i Oscar. Jeste li gledali danski film “Još jedna runda”?
Jesam i jako mi je drag i simpatičan, ali nije univerzalan i ne može se preslikati u kulturu poput naše. Kod njih su profesori ljudi iz više klase, žive u dizajnerskim stanovima i piju najskuplja i najfinija pića, a kod nas profesor koji ima problem s alkoholom često ima sedam kredita i pije najjeftiniju graševinu iz Žapca. Mislim da kod nas film o tri pijana profesora ne bi bio tako smiješan.
Sudbina je odredila da u vašem filmu svoju posljednju ulogu odigra Vera Zima kao majka glavne junakinje. Kako ste doživjeli rad s njom?
Meni je ona bila oduvijek prva na pameti za tu ulogu jer ima toplinu i vrlo oštroumnu direktnost. Djeluje kao osoba koja je i sama proživjela sustav pa kada upozorava, govori iz iskustva koje kaže da nije vrijedno boriti se. No kćeri, naravno, ipak daje podršku. Dan kad smo Marina Redžepović i ja otišle k Veri upoznati se s njom i porazgovarati o filmu upamtila sam kao jedan od najdražih dana u svom životu. Bila je veliki čovjek koji je nama, kao dvjema mladim ženama na filmu, imala potrebu ispričati toliko toga iz svog života i reći nam čega se trebamo paziti. Upozorila nas je na stvari koje mladoj glumici kao što je Marina mogu predstavljati prepreke i opterećenja u životu. Bilo je predivno raditi s njom, bila je tu za nas kao velika glumica i čovjek. Bila je puna simpatije i razumijevanja za svoj lik. Užasno mi je žao što nije stigla pogledati film koji i nije važan za njezin opus, ali meni je jako važno da je glumila u njemu. Ona je hrvatska legenda. A bila je i izvan sebe od oduševljenja kada sam joj otkrila da je kao mlada djevojka glumila u filmu o tri priče s mora, koji je napisao moj djed Bruno Profaca.
I dalje ste u kontaktu s ljudima u prosvjeti. Možete li zamisliti koliko se u pandemiji pritisak na njih povećao, a svi problemi dodatno intenzivirali?
Mislim da se preko školskog sustava, svakodnevice i leđa prosvjetnih radnika svake godine prelama neka golema stvar. To je trenutačno korona, COVID potvrde i užas kroz koji prolaze već dvije godine. Ali uvijek postoji neka tema o kojoj svi mi debatiramo i teoretiziramo, a njima potpuno poremeti život bez obzira na to je li riječ o kurikularnoj reformi, uvođenju nekog kolegija ili prelasku na online nastavu... Sve to donese im još pedeset novih stvari s kojima se trebaju boriti. Mom prijatelju, profesoru informatike, prelazak na online nastavu pretvorio je život u 24-satno pružanje usluga tehničke podrške. Još su se i dobro snašli u okolnostima u kojima imate, primjerice, obitelj s petero djece u kojoj je dijete od 12 godina informatički najpismenije. I za djecu je to veliko opterećenje. Ne govorim ovdje ni o kakvom stavu za ili protiv, želim samo istaknuti da je i to nešto što se svakodnevno prelama preko leđa profesora.
