David Park plodan je autor iz Sjeverne Irske i gost Zagreb Book Festivala. Disput mu je objavio roman “Žene triju pjesnika”.
Zašto ste napisali roman o ženama triju pjesnika?
Proučavajući biografiju Williama Blakea pronašao sam nevjerojatne činjenice. Kada se William ženio s Catherinom, pri potpisivanju u registar vjenčanih ona se potpisala s x. Očito nije znala čitati ni pisati. To znači da oni nisu poznavali jedno drugo. Istraživao sam i život žene ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama koji je stradao u gulagu. Kada je on umro, ona je odlučila sačuvati njegovu poeziju u svojoj memoriji. Vjerovala je da će se ta poezija vratiti svijetu, što se i dogodilo. I to je snažna ljubavna priča.
Zašto niste imenovali irskog pjesnika koji je lik romana?
On je produkt mašte. Za prve dvije priče trebao sam dosta istraživati, što baš i nisam volio. U finalnom dijelu romana htio sam sačuvati čistoću imaginacije kako bih dobio kontrast u odnosu na prve dvije žene. Treća žena nije jaka kao prve dvije žene. Njezin muž je njome dominirao do svoje smrti. Nisam sretan s nazivom knjige, jer se njime sugerira da su žene u romanu sekundarne. Netko tko u srce romana stavlja tri nezavisne žene, ne misli da su muškarci u fokusu romana.
U opusu imate puno knjiga o situaciji u Sjevernoj Irskoj. Zašto sada pišete i o drugim temama?
Kada sam počeo pisati, osjećao sam obavezu da se bavim sjevernoirskim nasiljem. Onda je došao postkonfliktni period. Želio sam postati pisac koji neće biti zatočenik geografije i povijesti i osloboditi maštu.
Sada je u Belfastu mirno?
Postoje pritajene tenzije. I u postkonfliktnom periodu neki ljudi vjeruju u nasilje, ali su u totalnoj manjini. Ne uživaju podršku.
Jesu li za pisca bolja vremena rata ili vremena mira?
Ne znam točan odgovor. Kada sam pisao o problemima, moje su emocije bile snažno uključene u pisanje. No, bit pisanja je u tome da se od tih emocija odmaknete. Kao pisac nisam htio eksploatirati te probleme u vlastitu spisateljsku korist, nisam drhtao nad tim događajima kako bi mi knjiga bila uzbudljivija. Pisac stvarnim događajima ne treba pridavati prevelik značaj.
Jesu li vaše knjige komercijalno uspješne?
Literarna fikcija nikoga nije učinila bogatim, možda samo onih tri posto pisaca koji pišu kriminalističke romane, chick lit i slično. Ne pišem da bih bio bogat.
Pišete i kratke priče?
Moja prva knjiga je zbirka kratkih priča. Iza toga sam napisao nekoliko romana pa sam mislio da će mi biti jednostavnije pisati kratke priče. Kada maratonci pogledaju sprintere misle da je sprinterima lakše jer trče desetak sekundi. Tako sam i ja mislio da će mi biti manje emocionalno iscrpljujuće pisati kratke priče, ali nije tako. Teško je pisati kratke priče.
Jeste li pisali i pjesme?
Otkrit ću tajnu, moja prva knjiga bila je zbirka pjesama, ali se njome baš ne ponosim. No uživam u čitanju poezije.
Jeste li irski ili sjevernoirski pisac?
To je pitanje za 64.000 dolara. Ljudi u Sjevernoj Irskoj mogu imati britansko državljanstvo, irsko ili oba. Sretan sam da mogu imati oba. Ali kada sam u inozemstvu, o sebi mislim kao o Ircu. Nacionalnost nije u središtu mojeg razmišljanja. Želim biti Europljanin.
Što mislite o Brexitu?
Nadam se da će Ujedinjeno Kraljevstvo ostati u europskoj uniji. Nemamo budućnost budemo li izolirani otok.
Koliko je religija prisutna u vašem djelu?
U Sjevernoj Irskoj je odnos katolika i protestanata važan. Ta dva identiteta imaju različite aspiracije. Katolici su fokusirani na Irsku, protestanti na Veliku Britaniju, no ti odnosi nisu crno-bijeli. Mislim da je odgovor u sporazumu Velikog petka po kojem ljudi imaju slobodu izbora. Sretan sam što sam Irac, Britanac i Europljanin. Volio bih biti i Talijan, radi dobre hrane i odjeće. Svijet je premalen da se čovjek ograniči samo na nacionalni identitet.
