Tko su ti ljudi? Upravo je to pravo pitanje koje se postavlja nakon svake "Ćelave pjavačice", djela Eugènea Ionescoa, koje je zauvijek promijenilo kazalište. Gledatelj o njima ne zna ništa. I ne doznaje ništa! I o čemu se tu zapravo radi?
"Ćelava pjevačica" priča je koja tematizira posvemašnju nemogućnost komunikacije među ljudima, danas aktualniju nego ikada prije, koliko god to zvučalo neuvjerljivo u vrijeme tehnologija koje nam omogućuju da u realnom vremenu budemo u vezi s ljudima koji su doslovno na drugom kraju svijeta. Istodobno je sve više onih koji su spoznali da su nam te neizmjerne mogućnosti ne samo zakomplicirale život, već i ljudsku komunikaciju svele na čistu banalnost.
A baš o tome govori Ionesco, u djelu koje je sam nazvao antikomadom i koje je stvorio učeći engleski jezik u ozbiljnim godinama svog života. Inspiracija mu je bila vlastito čuđenje nad banalnošću rečenica iz priručnika za engleski jezik koje nikada nikomu ne trebaju u svakodnevnom životu, a od praizvedbe do danas djelo se tumači i čita kroz prizmu bespoštetne kritike malograđanštine. Tako je "Ćelava pjevačica" napisana davne 1948. godine proročanska na isti način na koji je to bila i Orwelova "1984.", objavljena godinu dana kasnije, tako da se iz današnje perspektive čini da su ta dvojica velikih pisaca ne samo naslućivala kamo ide njihov svijet koji je uranjao u hladni rat, već i znala sve o svijetu u kojem danas živimo.
Pitanje s početka odlično je detektirala Suzana Nikolić koja je u ZKM-u, u sklopu projekta Inkubator tog kazališta, režirala "Ćelavu pjevačicu" prema prijevodu Vlade Habuneka i Ivana Kušana i u dramaturgiji Espija Tomičića. Ona kod junaka predstave, i bračnog para Smith i bračnog para Martin, inzistira na posvemašnjoj anonimnosti, iako izbacuje sam kraj djela u kojem oni zamjenjuju svoje uloge. Oni doista mogu biti bilo tko, pa ih tako publika na početku njihove igre vidi tek djelomice, samo njihove donje polovice tijela, dok su im glave i gornji dijelovi tijela skriveni iza napola spuštenog zastora, što postavlja velik izazov za glumce.
A glumci su odlični, igraju cijelo vrijeme na tankoj (i opasnoj) granici između ludizma i groteske, što u publici izaziva provale smijeha. Posebno su zanimljivi prizori koji u poznati tekst unose naše vrijeme, trenuci u kojima se vježba joga za lice kako bi ono ostalo vječno mlado, ili pak puče usnice kako bi selfiji bili baš onakvi kakvi moraju biti. Tome pridonose i kostimi Ane Savić Gecan koji govore o svim predrasudama koje svijet (pa tako i Ionesco) ima o Englezima. Nataša Dorčić i Sreten Mokrović kao bračni par Smith na početku, prije nego što im publika i vidi lica (kao i doslovno nevjerojatnu ćelavu periku koju nosi Mokrović) "betoniraju" osnovni ton ove "Ćelave pjevačice" i čvrsto ga drže do kraja.
U njihovu se igru sjajno uklapaju Iva Kraljević i Adrian Pezdirc kao bračni par Martin, koji publiku osvajaju uvodnim monologom u kojem se prepoznaju kao supružnici koji spavaju u istom krevetu. Hrvojka Begović je lucidna u ulozi služavke Mary, posebice u trenutku kada postaje Sherlock Holmes ili recitira pjesmu o vatri, dok Mateo Videk kao Vatrogasni kapetan mudro koristi svoj rodni kajkavski, te ga dozira na način kojim i ulogu (i djelo) čini još apsurdnijim.
