Kada je prije tri godine Mick Jones bio u Zagrebu, upitao sam ga postoje li negdje (još) neke nepoznate snimke autorskih pjesama sastava The Clash, osim onih nekoliko koje smo dotad već upoznali. Zanimala me mogućnost hoće li se jednom u budućnosti pojaviti nešto od benda što još nismo čuli, jer pravom fanu nikada dosta omiljenog benda, iako je njihova ostavština u pet godina diskografskog postojanja zapravo zapanjujuća: pet albuma, od toga jedan dvostruki i jedan trostruki, EP-i i više od deset singlica koje nisu skinute s albuma.
Potraga za snimkama
Jones je odgovorio da negdje u svom domu ima još priličan broj vrpci, posebno iz vremena “Sandinista”, i kako će jednoga dana morati sve to pretražiti i preslušati.
Tri godine poslije imamo cijeli niz novih/starih izdanja benda. “The Clash Sound System”, kolekcija od osam CD-a i DVD-a, sadrži svih pet remasteriranih studijskih albuma (minus “Cut The Crap” koji nikada nismo smatrali pravim albumom), singlove i EP-e, raritete i izbačene pjesme te disk posvećen ranim demo verzijama i live snimkama. Ljubiteljima vinila ponuđen je “5 Album Studio Box Set“ (ime sve kaže), a manje kolekcionarski nastrojenim simpatizerima ili novim generacijama koje tek trebaju provjeriti o čemu se tu radi nudi se nova dvostruka CD kolekcija “Hits Back”. Sva su izdanja bogato opremljena, s replikama originalnih fanzina, magazina, stickerima, bedževima, fotografijama i karakterističnim bendovskim dizajnom u kojem su glavnu riječ vodili članovi benda (kao i u koncepcijama svih ponuđenih izdanja).
Izdašna izdanja pojavila su se bez određenog prigodničarskog obilježavanja, nije u pitanju nikakva posebna godišnjica ili nešto slično, ali nisu se pojavila i bez jakog povoda. A povod je trajne prirode. Kao što svaki pravi fan Clasha zna, glazba tog benda danas je jednako živa, zanimljiva, žestoka, zaigrana, eksperimentalna, politički i socijalno aktualna kao u vrijeme nastanka. Štoviše, s vremenom je dobila potvrdu svoje utjecajnosti jer su neki od glazbe i filozofije The Clasha dobili više odgoja nego od svojih roditelja. The Clash je bio i ostao jedan od najformativnijih bendova svih vremena. I to ne samo, kako bi neki mislili, za generacije pankera! Naime, u kontekstu jednoznačnosti i puritanizma tog načelno isključivog pokreta/stava The Clash je održao dvije velike lekcije: osim na uvodnom singlu "1977” gdje su više simboličko-pozerski pjevali “no Elvis, no Beatles, no Rolling Stones”, oni su i te kako držali do tradicije, do raznih vrsta glazbe koju su prisvajali i obogaćivali je: korijenski rock, ska, reggae, dub, dancehall pa i začeci rapa. Drugo, srušili su mit o tome da pankeri ne znaju svirati. (Svojedobno je Vlatko Stefanovski tvrdio da se i te kako treba namučiti da bi skinuo Micka Jonesa.)
Bez noviteta
Vraćajući se priči o Jonesu i neobjavljenim pjesmama s početka teksta, izgleda da prekapanje doma nije urodilo nekim plodom. Ni ovako raskošna izdanja ne nose nijednu potpuno nepoznatu ili odbačenu autorsku pjesmu (čak će najzagriženiji fanovi primijetiti da od raspoloživih "outtakea" nedostaje instrumental “Walk Evil Talk“), no osmi bonus disk u “Sound Systemu” baca dosta dobar mamac kolekcionarima s dobrim demosima i live snimkama iz razdoblja od 1976. do 1978.
U posljednjem broju Uncuta Mick Jones kaže da je preslušao sve što je bend ikad napravio, ali da sumnja kako i najzagriženiji fanovi trebaju 27 verzija nekih pjesama. Drugim riječima, kraj u smislu otkrivanja nepoznatih pjesama doživjeli smo već s kolekcijom “The Clash On Broadway”. Ali, ovo je toliko sveobuhvatan, dobar i primamljiv paket – o glazbenom sadržaju da ne govorim – da je vrijedno cijelu priču (kupnje) ponoviti još jednom.
