Kome je do božićnog ugođaja u proljeće i do osjećaja topline koji on daje, neka obvezno u kinima pogleda "The Holdovers". Prekrasna, dirljiva, smiješna i duhovita priča koja će baš svakome donijeti tako lijep osjećaj za koji nisu ni znali da im je potreban. S pet nominacija za Oscara, od kojih je prošlog tjedna pokupio onu za najbolju žensku sporednu ulogu, sigurno je jedan od ljepših filmova koji su se našli među nominiranima te večeri. Snimljeno je filmova o inspirativnim profesorima – "Osmijeh Mona Lise", "Društvo mrtvih pjesnika", "Veliki borci riječima" – no "The Holdovers" je poseban po tome što je ovdje riječ o vjerojatno najciničnijem, najčangrizavijem i među učenicima najomraženijem profesoru u kojem se ipak kriju i humanost i dobrota.
Radnja filma smještena je u sedamdesete godine u elitnoj školi tijekom božićnih praznika. Nekoliko učenika ipak nije moglo otići kući pa ostaje u internatu u kojem ih ostaju čuvati profesor Hunham (Paul Giamatti), i to po kazni koju mu je dao ravnatelj, i kuharica Mary Lamb (Da'Vine Joy Randolph). Naravno, učenicima je pokora što su morali ostati s profesorom Hunhamom, ali prava patnja za jednoga od njih, mladog Angusa, nastaje kada on ostaje sam s dvoje odraslih. Tu su buntovni Angus, koji samo želi biti s obitelji koja za njega nema vremena, mizantrop Hunham, koji je uvijek ciljao raditi kao predavač na Ivy league fakultetima, a završio je kao obični srednjoškolski profesor, i kuharica Mary, koja je izgubila sina u Vijetnamskom ratu. Svi su oni na svoj način izranjavani, a opet upravo to neobično i isprva mrsko društvo u svakome od njih budi emocije koje ih oslobađaju. Upravo je to jedno od najljepših božićnih čuda ikad snimljenih.
Malo je, zapravo, filmova koji ovako dobro donose priče o naizgled običnim ljudskim stanjima iz kojih, ako im se da prilika i ako se šarmantno prikažu kao što ih je prikazao Alexander Payne, nastaju pravi filmski dragulji. Film je u svakom svom segmentu jednostavno prekrasan. Od slojevitog scenarija i precizne režije, preko nostalgične atmosfere do toga kako se likovi razvijaju. Kada bi netko sreo profesora Hunhama ili učenika Angusa na ulici ili u nekom društvu, vrlo vjerojatno bi i jednog i drugog poslao u neku stvar od količine antipatičnosti i njihove bezvoljnosti koja je naprosto nepodnošljiva. Međutim, unatoč svemu tome s vremenom ih sve više upoznajemo i razumijemo te nam postaje jasno da ih je jednostavno nemoguće ne zavoljeti. Jer, toliko teški i nepodnošljivi ljudi imaju moć da se prirodno, tiho i nježno ušuljaju u nas i da nas i same podsjete na neke stvari. Točnije, tako nam pitko i jedan i drugi, uz povremene majčinske korekcije ponašanja i male znakove ljubavi i razumijevanja koje im pruža Mary Lamb, pokazuju kako i mi sami često levitiramo između humora i tuge. I da se baš u tom međuprostoru događaju stvari zbog kojih se vrijedilo roditi kao čovjek.
