Generacija tridesetogodišnjaka, iza njih su traume rata, ali i poraća. Ponovo će se okupiti u jednoj noći, u jednom stanu, kada se jedan od njih nakon deset godina izbivanja vrati iz inozemstva. On je otišao, oni su ostali. To je drama “Huddersfield” Uglješe Šajtinca, veliki kazališni hit u Srbiji, u deset godina izvođenja u Jugoslavenskom dramskom pozorištu stekla je kultni status, ali i postala predložak za višestruko nagrađivani film.
No situacija iz drame moguća je bilo gdje na Balkanu, Srbija, BiH, ili Hrvatska ništa ne mijenja na stvari. I tako ćemo konačno slavni “Huddersfield” vidjeti i na hrvatskoj kazališnoj sceni. Premijera je u Zagrebačkom kazalištu mladih u subotu 27. listopada u režiji Renea Medvešeka. “Huddersfield” je za naše kazalište adaptirao Tomislav Zajec, uspješni dramatičar (baš u ZKM-u igra i njegova drama “Ono što nedostaje” ovjenčana Marulićevom nagradom), ali i sjajan dramaturg čiji je precizan i posvećen rad upisan u ogroman uspjeh predstave “Črna mati zemla” koja je nastala po istoimenom romanu Kristiana Novaka.
Je li teže od odličnog romana stvoriti istu takvu predstavu ili od srpske drame – hrvatsku?
Mislim da se ovdje radi o gotovo podjednako zahtjevnom zadatku. Najveći posao na adaptaciji “Črne mati zemle” prije svega je bio u prijenosu iz jednog medija u drugi, a da se pritom što jasnije prenese sva širina i atmosfera Novakove proze. Kod adaptacije ove izvrsne drame Uglješe Šajtinca možda krećemo iz istog medija, ali s ništa manje kompleksnim zahtjevima. U slučaju ove adaptacije nije se radilo samo na jezičnoj prilagodbi, već i na hvatanju specifičnih okolnosti hrvatske tranzicije, koje mogu poduprijeti originalnu radnju a da je na bilo koji način ne iznevjere. Ono što ova drama nudi nevjerojatna je univerzalnost same temeljne ideje o potrebi za blizinom usred nevjerojatno teških okolnosti. Tako da je i u samom procesu adaptacije iz srpskog u hrvatski prostor bilo jako uzbudljivo promatrati kako ova drama postaje slikom naše stvarnosti. Mislim da smo kroz ovaj proces zapravo dobili predstavu koja je mračna, dirljiva, ali istovremeno i duboko domoljubna.
Zašto je i kako Zrenjanin postao Karlovac?
Naravno, na samom početku adaptacije morali smo krenuti od prilagodbe temeljnih činjenica. U onom trenutku u kojem smo smjestili radnju u Karlovac, u taj manji i pomalo zaboravljeni gradić koji je čitavo vrijeme ratnih stradanja bio tik do rata, i svi ostali detalji počeli su se slagati na neobičan način. Sve do činjenice da je zrenjaninski kameni lav, koji se spominje negdje pred kraj komada, pronašao svoj pandan u karlovačkom lavu koji je zaista stajao na pročelju jedne kuće u Gajevoj ulici. Vezano uz vrijeme, odlučili smo ostati u originalnom vremenu s početka dvijetisućitih. U tom smislu ovo je posveta tužnoj generaciji naših mladih ljudi koji su stasali na samom početku rata, da bi deset godina kasnije bili podjednako izgubljeni.
Autor kaže da je ovo “muška drama s likovima koje nitko ne voli”, a dramaturg tu četvoricu muškaraca vidi kao...
Kao mlade ljude koji, svaki na svoj način i bez obzira na to, ipak žude na blizinom, za razumijevanjem i za nekim oblikom vlastitog doma. Usprkos tome što se sve oko njih raspada zaista nevjerojatnom brzinom. Mislim da je kvaliteta ovog teksta u tome što su ova četiri lika zapravo toliko jasne paradigme onoga što živimo danas i u tom smislu zaista donose vrlo jasan presjek društva u kojem živimo. Istovremeno, vrijednost ove predstave sigurno je u predstavljanju nove generacije glumaca ZKM-a, koji čitav ovaj zahtjevan zadatak nose na svojim leđima.
Svi znamo ljude koji su zadnjih godina otišli u inozemstvo, što vi mislite, je li to odlazak trbuhom za kruhom ili potraga za životom koji ovdje nije moguć?
Mislim da istine ima i u jednoj i u drugoj stvari koju ste naveli. Ali ono što je osobito zanimljivo u kontekstu ove predstave činjenica je da lik Igora, koji se nakon deset godina vraća u rodni Karlovac, zapravo predstavlja svojevrsni izuzetak koji upravo po toj svojoj posebnosti i započne čitavu radnju. S druge strane, odlasci iz Hrvatske danas, nažalost, zapravo su postali pravilo.
Jeste li vi razmišljali o odlasku? Zašto ostajete?
Iz potpuno sentimentalnih razloga, jednostavno se previše vežem za ljude koje volim.
