Slikar, mistik, šaman, sakupljač... umjetnik Vladimir Dodig Trokut za života nije udomio svoju golemu zbirku Antimuzeja. Nakon njegove iznenadne smrti početkom rujna Gradski zavod za zaštitu spomenika, kulture i prirode donio je rješenje kojim zbirku Antimuzeja stavlja pod privremenu zaštitu kako bi se sačuvala od rasipanja i propadanja, a odvjetnik i kolekcionar Silvije Hraste, vlasnik najveće privatne zbirke Trokutovih djela, nastavlja putem njegove afirmacije u svijetu koju su započeli upravo zatvorenom izložbom u St. Moritzu, a koju su dvojica prijatelja i suradnika skupa i priredila.
Nedugo prije Trokutove smrti organizirali ste izložbu u sklopu Art Mastersa u St. Moritzu?
Zadnjih nekoliko godina imao je naglašenu potrebu da bude i međunarodno priznat jer ova naša Hrvatska nije mu bila dovoljna. Već na Art Mastersu 2017. započeli smo promociju svih naših autora, pa tako i njega. Za organizacije koje se bave zaštitom autorskih prava napravili smo brošuru kojom smo promovirali najreprezentativnije autore poput Džamonje, Murtića, Bućana i Trokuta. Ove godine u St. Moritzu predstavili smo tridesetak radova iz dvaju Trokutovih opusa. Jedan iz moje kolekcije Viva la Muerte inspiriran je građanskim ratom u Španjolskoj i sukobom komunista i anarhista. Naime, Trokut, po svojem uvjerenju anarhist, bio je revoltiran na komuniste koji su se tada surovo obračunali s anarhistima i tome posvetio dio radova. Drugi je opus “Tito u nama” sastavljen od umjetnina pretežno iz njegova vlasništva, poput Tita u krletki, a koje je osobno izabrao. Izložba je odlično primljena, a njegova iznenadna smrt tamo nas je i zatekla. Čuli smo se deset dana prije i pokazao je veliku želju da iduće godine na istom mjestu ima i samostalnu izložbu, a tamo je trebao biti poseban gost svih 20 dana. Bio je posebno uzbuđen i sretan što mu se ta afirmacija događa.
Imali ste dugu suradnju, kako ste uopće stupili u kontakt?
Dok sam bio pripravnik kod svojeg pokojnog oca Vjekoslava Hraste, Trokut je trebao pravni savjet i već pri prvom susretu među njima je kliknulo tako da su brzo postali i prijatelji. Skupa su izlazili. On je imao dobru energiju, a moj otac, osim toga što je bio odvjetnik, bio je i poseban čovjek s naglašenim boemskim stilom života i tu su se oni našli. Od oca sam naslijedio dio stvari koje mu je Trokut darovao i one su danas posebne uspomene jer sadrže i posvete na poleđini. Moja kolekcija sada broji oko 250 Trokutovih radova.
Koji su vam budući koraci u njegovoj međunarodnoj afirmaciji?
Sve što smo zajedno zamislili nastavit ću s onim što je moje vlasništvo. Otvoren sam da u dogovoru sa svakim onim tko bude njegov nasljednik zajedno nastavimo već otvoreni put za Trokutovu međunarodnu prezentaciju. Iduća faza koju ću realizirati preko Hrvatske autorske agencije i u suradnji s Čedom Komljenovićem, koji je odličan prijatelj s direktorom Art Basela Samom Kellerom, jest predstaviti Trokuta i na tom prestižnom sajmu.
Vaš odvjetnički ured u suradnji s Gradom preuzeo je i organizaciju umjetnikova sprovoda na Mirogoju?
Inicijalna ideja njegove obitelji bila je da ga se pokopa u Imotskom. Poslije su Trokutovi prijatelji Darko Schneider i Branka Prša potakli ideju da ipak bude pokopan u Zagrebu. Podržao sam tu stvar jer postoje pojedinci koji ne pripadaju samo svojoj obitelji nego zbog značaja na neki način pripadaju svima nama. Pojavio se i problem budžeta na što sam se ponudio da pronađem rješenje. Obratio sam se i gradonačelniku Bandiću koji je nazvao Trokutova sina Mislava i poslao po njega automobil da izabere grobno mjesto. Na taj način Trokut je neraskidivo ostao vezan uz grad kojeg je bio simbol.
Postoji niz nejasnoća vezanih za ostavštinu njegova Antimuzeja koja je razasuta na nizu ne sasvim jasno popisanih lokacija, a za koju je od države i Grada dugo tražio smještaj. Što će biti s tim stvarima?
Ostavinski sud uz pomoć ministarstava i upravnih tijela hitno bi trebao sve to popisati i zaštiti. Nemam pregled gdje se i što nalazi osim rješenja koje je na našu inicijativu donio Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture, a kojim se zbirka Antimuzeja stavlja pod preventivnu zaštitu do donošenja rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra. Naime, kod Trokuta treba razlikovati njegov autorski opus od dijela zbirke koja ga predstavlja kao sakupljača, odnosno kolekcionara predmeta i umjetnina.
Jeste li plaćali unajmljeni stan u Zagrebu u kojem je preminuo?
Ne. Budžetski sam mu uskakao i od njega otkupljivao radove, ali kako je on trošio svoj novac, ne znam. Taj je stan nakon njegove smrti zapečaćen i po istom modelu treba zapečatiti sve lokacije na kojima se nalazi njegova ostavina.
Vi ste u posjedu dokumenta njegove posljednje volje?
Trokut je prvu oporuku napravio 17. rujna 1982. s mojim ocem. Kada je otac preminuo, napravio je još dvije dopune, 1992. i 1994. godine. Koliko pamtim, uvijek mu je bila ideja da time tadašnju socijalističku Hrvatsku, a poslije i Hrvatsku kao samostalnu državu i gradske strukture potakne da se pobrinu za njega i za zbirku. Ne znam je li kasnije još negdje ostavio kakvu oporuku, ali dokument iz 1994. kaže da, ako se uvjeti nasljeđivanja ne ispune u cijelosti za vrijeme njegova života, nema nasljeđivanja ni po oporuci ni po zakonu, nego da se sva njegova pokretna i nepokretna imovina, a naročito zbirka Antimuzeja “ima prodati na javnoj dražbi, a od prikupljenih sredstava osnovat će se javna fondacija i zadužbina Antimuzej Vladimir Dodig Trokut”. Nadam se da će Grad Zagreb i država sada imati sluha da se u dogovoru sa zakonskim nasljednicima napravi kompromisni dogovor da se pomire svi principi.
