– Nagradu HDLU-a za životno djelo posvećujem svome ocu Ivanu Dodigu Glavonji, Imoćaninu, meceni i sponzoru čiji sam štićenik, o čemu smo imali i ugovor – govori nam Vladimir Dodig Trokut, umjetnik i šaman, pisac i posebna osoba koja tu cijenjenu nagradu prima danas u podne na svečanosti u Staroj gradskoj vijećnici na Gornjem gradu čiju je “dubinsku” povijest i sam dobro istražio. Maleni stan u centru Zagreba konceptualno je ispunjen nađenim starinama i njegovim umjetničkim radovima koji grade povijest nove umjetničke prakse u nas.
Vjenčanje muzeja
Trokutov otac uvijek je govorio da njegova pomoć čini 70 posto zbirke, 20 posto zasluga je bivše partnerice Ane Rubić, a tek 10 posto Trokutova talenta. Naravno da se Trokut smije tome, ali ozbiljno govori:
– Nagradu dajem i Dimitriju Bašićeviću Mangelosu i Radoslavu Putaru koji su mi bili mentori, a nakon njihove smrti to je Darko Schneider. Najpoznatiji je Trokut po svome Antimuzeju, koji je dio njegove muzejske zbirke antropološkog i arheološkog značenja. Pola je milijuna artefakata u Antimuzeju pod zaštitom UNESCO-a i Regionalnog zavoda za zaštitu prirodne i kulturne baštine. Smješteni su na 35 lokacija, a u Svetoj Nedjelji mu Hrvatska vojska uređuje dvije tisuće kvadrata, pod pokroviteljstvom predsjednika RH Ive Josipovića. I cijeli je stan instalacija u čijem je središtu soba posvećena Bruni Schulzu i njegovoj priči “Prodavaonica cimetove boje”. Tu je “milijun” predmeta, od Kršinićevih skulptura do “vjenčanja” Trokutova Antimuzeja s Muzejom opsesija pokojnog Švicarca Haralda Szeemanna, obavljenog napismeno. Dio je to glasovite mape “Atributivna participacija” s radovima istoimene grupe iz 80-ih koja je autorstvo podređivala radu.
Maca Nietzsche
Uz Vladimira Dodiga Trokuta danas je njegova suradnica Branka Prša, akademska slikarica koja sve zna o Trokutovu radu, a toga ima za tri života. Tu je i crna maca muškog imena Nietzsche, zato što zaspi kad joj čitaju Nietzschea. U malom stanu tek se nazire opseg Trokutove imaginacije i skupljačke strasti s kojom je počeo još kao 7-godišnjak u Cavtatu, kamo je tada njegova oca doveo posao...
Svakakve se budalaštine proglašavaju umjetnošu i muzejskim vrijednostima. Na svu sreću, redovi pred Louvreom sve su veći, dok se kod nas novac poreznih obveznika troši (tj. pere) na ovakve nebuloze.