U tradicionalnom blagdanskom terminu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 30. prosinca ove godine gledat ćemo dugoočekivanu dramatizaciju omiljene “Genijalne prijateljice”. Dugo najavljivana, no zbog viših sila nekoliko puta odgađana, kazališna je to adaptacija svjetski popularnog romana Elene Ferrante, u kojoj tekst potpisuju Nina Pavlović i Filip Jurjević, a režiju Marina Pejnović. U velikoj ansambl predstavi igra čak 29 glumaca, a u glavnim su ulogama prijateljica Elene i Lile glumice Iva Mihalić i Jadranka Đokić.
Prema tetralogiji talijanske spisateljice već je snimljena i hvaljena TV serija, a knjige koje su začarale svijet bave se kompleksnim, slojevitim i kompetitivnim odnosom dviju prijateljica iz predgrađa Napulja. Junakinja Elena, na početku knjige šezdesetogodišnjakinja, saznavši da joj je prijateljica iz djetinjstva nestala, odlučuje zaroniti u prošlost i ispričati priču o njihovu poznanstvu. Prvi dio sage koju čine još romani “Priča o novom prezimenu”, “Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju” i “Priča o izgubljenoj djevojčici”, kao i skorašnja predstava HNK u Zagrebu prate njihovo djetinjstvo te rađanje i nastanak ženskog prijateljstva. To prijateljstvo, prema riječima redateljice Marine Pejnović, nije crno-bijelo, već je riječ o kompleksnom odnosu dviju žena “koje se vole i kad se mrze”. A s druge strane nalazi se socijalni kontekst, kontekst rajona od kojega one pokušavaju pobjeći, ali bez kojega ne postoje.
– Predstava nije rođena u psihorealističnom ključu. Obilježena je “brzom” dramaturgijom, režijom i koreografiranim scenama. Mnogo je kraćih scena, brzih izmjena, grupnih scena koje grade atmosferu rajona i prikazuju njegov utjecaj na pojedinca. Nema previše vremena za postupno razvijanje likova. Svi koji stupaju na scenu ulaze već snažno uspostavljeni dok Elena i Lila logično ipak imaju dodatni trenutak vlastite izoliranosti od svijeta u kojem se ogleda njihov odnos – objašnjava nam Jadranka Đokić, koju njena Lila često podsjeti na Nastasju Filipovnu iz romana “Idiot” Fjodora Dostojevskog, a koju je tumačila prije dvije godine.
– Sviđa mi se Lila, tako je svoja, žestoka i beskompromisna. Oslanja se isključivo na sebe i svoje izbore, ali i odlučno se nosi s posljedicama. Ona je onaj tip osobe koji vas malo i plaši koliko je genijalna, perceptivna, brza i intuitivna. Tako briljantnog uma i bogatog unutarnjeg svijeta, nedostižna je i u svakom smislu neuhvatljiva kako za vršnjake tako i za odrasle – kaže Đokić.
– Nisam nikada doživjela takvu vrstu prijateljstva, koje je na neki način nastalo iz kompeticije i usporedbe, a trajalo godinama. Zato mi je bio posebno intrigantan odnos Elene i Lile, njegova ustrajnost i takav oblik ljubavi među njima. Zanimljiva mi je i Elenina motivacija da ispriča tu priču i otisne se na putovanje u prošlost tragajući za emocijama koje su se događale onda, a traju i danas. Tu potragu za prijateljicom kroz rukavce odnosa u prošlosti doživjela sam kao nužan Elenin pothvat da ponovno uspostavi dijalog s nestalom prijateljicom – dodaje Iva Mihalić.
Knjige su iznimno obojene kulturom i govorom Napulja pedesetih godina, a u predstavi iznimno važan prostor zauzima i sam rajon i njegovi stanovnici. No vrlo specifičan napuljski dijalekt bilo bi teško, ako ne i nemoguće i nepotrebno prevesti nekim ekvivalentnim hrvatskim dijalektom pa je govor, kao i u našem prijevodu, pretežno književni.
– Previše bismo lokalizirali i obojili priču da smo se priklonili bilo kojem od naših dijalekata, ali psovke su, uz naglašenu energiju karaktera, ono što čini razliku među likovima – kaže Đokić.
Napuljem tih pedesetih godina, u kojima se odvija radnja, inspirirala se i scenografkinja i kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin. Kostime je postavila u razdoblje od 1945. do 1960. godine, a njihov koncept je da svaka obitelj (a golem ansambl “Genijalne prijateljice” broji čak sedam obitelji) ima svoju boju.
– Najizazovniji dio rada bilo je to usklađivanje tonaliteta boja unutar svake obitelji koja se pojavljuje te detalji kostima. Bilo mi je zanimljivo promišljati o odraslim glumcima koji utjelovljuju likove djece. Čitala sam i književni predložak te dramatizaciju za predstavu, no inspiraciju sam tražila u dokumentarnoj fotografiji Napulja od 1945. do 1960. S obzirom na cijeli vizual predstave, scenografiju, video i svjetlo, sami kostimi nisu određeni patinom siromaštva, već se više naslanjaju na karakter lica. Naknadno sam gledala seriju i vidjela neke sličnosti u rješenju pojedinog lica – kazala nam je Ivandija Kirigin.
Četverodijelna saga ili “Napuljska tetralogija” Elene Ferrante dosad je prevedena na četrdeset i pet jezika i prodana u više od 15 milijuna primjeraka diljem svijeta, a pitanje identiteta spisateljice, jer riječ je o pseudonimu, već desetljećima okupira čitatelje. U tu tajnu pokušali su proniknuti i stručnjaci s više fakulteta, koji su analizirali njezin stil i jezik, ali i istraživački novinari koji su pratili trag novca iz njezine izdavačke kuće. No i danas je njezino (ili možda njegovo) pravo ime ostalo misterij, a svakako i pridonijelo planetarnoj popularnosti ovih knjiga. Njezina “Genijalna prijateljica” doživjela je i već spomenutu televizijsku adaptaciju u produkciji HBO-a, ali i jedno kazališno uprizorenje. Prije dvije godina igrala je na sceni National Theatrea u Londonu, i to u poprilično odvažnoj adaptaciji April de Angelis i režiji Melly Still, koja je trajala čak pet sati, pri čemu je svaki čin predstavljao jednu knjigu. Hrvatska “Genijalna prijateljica” tako će, koliko nam je poznato, biti tek druga na svijetu!
A dolaze li s adaptacijom tako široko poznatih i cijenjenih djela te s činjenicom da smo već imali priliku gledati i igranu seriju “Genijalna prijateljica” i neki veći ili drukčiji izazovi i očekivanja, upitali smo glumice.
– Izazovi i očekivanja uvijek su slični, a odgovornost jednaka. Korak po korak radimo na tome da se predstava sklopi, a očekujemo da bude dobra i dugovječna – rekla je Đokić.
– Prije nekoliko godina pročitala sam sva četiri romana i pogledala seriju. Uživala sam čitajući romane, i seriju sam pogledala, ali ipak knjiga je knjiga. Bila mi je važna i inspirativna i unutar našeg kazališnog procesa. Svjesna sam da s velikim naslovima dolaze i veća očekivanja. Kao glumica želim da svaka predstava na kojoj radim bude dobra predstava u kojoj će publika uživati gledajući je i mi glumci igrajući je – zaključila je Iva Mihalić.
