Zagrebački Profil je prozaiku, filmskom kritičaru i kolumnistu Jurici Pavičiću objavio roman "Žena s drugog kata". Riječ je o šestom romanu pisca koji je pisao i kratke priče, drame i eseje.
U romanu "Žena s drugog kata" opisujete ubojstvo. Zašto roman niste napisali u formi krimića?
Kad se misli na 'formu krimića', obično se misli na jednu povijesno kodificiranu formu u kojoj postoji ubojstvo na početku, istražitelj, istražni proces i odgonetka. Ta forma je jako česta – ali ne svodi se cijeli krimić na tu formu i neki meni jako dragi pisci kao Patricia Highsmith ili Ruth Rendell nisu je koristili ili su je barem koristili samo iznimno. Protiv tog klasičnog oblika krimića ja nemam ništa protiv, ali ne sviđa mi se tako pisati, kao što, da sam pjesnik, vjerojatno ne bih nikad pisao sonete. Previše mi je u kompoziciji stvari unaprijed zadano, kao da ispunjavate unaprijed zadane kockice i rubrike, sužen mi je prostor igre. Meni je kod pisanja najzanimljiviji dio traženje strukture, dramaturgija, slaganje cjeline. Pretpostavljam da takav interes za konstrukciju i montažu dolazi iz mojih interesa za film. Zato ne bih nikad volio sebi uskratiti najmiliji dio pisanja korištenjem unaprijed zadane šprance. Postupak da se zločin i počinitelj otkriju na početku nije inače nikakva revolucija. To je stari filmski postupak, a meni sad kao primjer pada na pamet klasični film noir Dvostruka naplata Billyja Wildera.
Je li bilo teško uživjeti se u psihu ubojice?
Moja junakinja počini ubojstvo, ali ona je obična žena. Ona je pripadnica hrvatske, dalmatinske niže srednje klase koja ima iste aspiracije kao i svi takvi obični ljudi: brak, djecu, posao, komoditet, putovanja, dokolicu. Ubila je jer joj se druga osoba našla na putu i zbog nje je vodila život kakav nije željela. Moja je želja bila da se čitatelj potpuno identificira s junakinjom, da apsolutno razumije njena nezadovoljstva, da do neke točke „navija" za nju. A onda ta identifikacija postaje zamka: zarobljeni ste u njen um i on postaje klopka koja vas kao taoca vodi gdje ne želite biti. Zato sam se jako mučio s pripovjedačkim glasom. To je morao biti glas koji je pripovjedačev, ali jako blizak junakinjinu, ali opet ne junakinjin. Ni 1 ni 0, nego neka 'siva zona' između objektivnog i subjektivnog glasa.
U literaturi se često bavite pitanjima morala, savjesti, krivnje... U novom romanu bavite se i sukrivcima koji izmigolje pravdi.
Da, zanimaju me te rubne situacije: čestiti ljudi koji pod pritiskom naprave loše, loši ljudi koji izvuku iz sebe nešto veliko i dobro, a kako mi se čini da ni u životu baš uvijek sve ne završi pravedno, onda mi se čini da ne treba ni u prozi. Krimić je žanr koji se temelji na jednoj vrsti optimizma, vjere u ljudsku pamet i institucije, uključujući policiju. Mi smo istočni Europljani, nisam siguran da baš dijelimo taj optimizam i vjeru. S druge strane, u "Crvenkapici" sam imao ženu koja je ubila i izmakla nekažnjeno. Čini mi se da u novoj knjizi ipak imam nešto što je puno bliže hepiendu. Junakinja je kažnjena, vraća se i počinje neki čudni novi život.
Hoće li ovaj roman koji idilično završavate na slikovitim Krknjašima imati i nastavak?
Za kraj knjige odabrao sam otok Veli Drvenik kod Trogira zato što na njemu postoji velebni barokni portal koji su mještani u 18. stoljeću započeli, ali ga nisu završili jer im je nestalo novca. Netko se zezao da su digli kredit u 'švicarcima'. I danas stoji lijep, golem, šupalj, a iza majušna stara crkva. To mi se činilo kao lijepa metafora za junakinjine nerealizirane aspiracije. A onda sam je odveo u kuhinju nautičkog restorana.
Tamo i nju proguta moloh turizma kao sve nas. Pitali ste za nastavak? Teško. Iako, istina, zanimljivo je misliti što bi se s glavnom junakinjom dogodilo u budućnosti. Ono što sad znam jest da će mi iduća prozna knjiga biti temom otočna.*
U drami "Trovačica" već ste se bavili trovanjem, a otrov za miševe sredstvo je ubojstva i u ovom romanu. Otkud strast prema otrovima?
Kazališni tekst koji spominjete bio je puno apstraktniji, on je bio literarna posveta krimi-tradiciji, a odvijao se u okružju visokog građanstva. Ovdje sam htio temu smjestiti u ono što nazivamo "običnim ljudima". U "Trovačici" osoba koja je bila ubijena stvarno je zla i kvarna. Ovdje nije tako. Žrtva je u ovom romanu osoba s lošim stranama i loše je sreće, a nastojao sam da je, što ide dalje, manje osuđujete.
Ako drug Đuka živi u istocnoj Europi, kaj onda dela u Hrvatskoj? Mi tam sigurno ne spadamo.