Sa Snježanom Pintarić, dugogodišnjom ravnateljicom Muzeja suvremene umjetnosti, razgovarali smo zadnji dan njezina ravnateljskog mandata, jer 1. ožujka upravljanje tim muzejom preuzela je Zdenka Badovinac, te dan uoči svečane dodjele godišnjih nagrada HDLU, gdje joj je pripala nagrada za doprinos likovnoj umjetnosti. Već se bila preselila u novu radnu sobu, jer ona u MSU ostaje kao kustosica. Puna je planova za nove izložbe, ali i svjesna činjenice da u njezinoj biografiji zauvijek ostaje zapisano da je više od dvadeset godina vodila muzej koji je “preskočio” Savu. Red je stoga krenuti od početka.
Molim vas da se vratimo na početak, na trenutak kada ste postali ravnateljica MSU.
U MSU sam došla 1998. godine s mjesta savjetnice za muzeje i zaštitu spomenika u gradskom Uredu za kulturu, dakle sa znanjem kako funkcioniraju gradske institucije i sa stručnim znanjem, jer sam od prvog dana nakon diplome radila kao kustosica, a kratko vrijeme bila sam i ravnateljica Galerije u Klanjcu.
Tada se znalo da je vaš glavni posao izgradnja novoga muzeja?
Tako je, već je bila u tijeku jako intenzivna kampanja, kolege su već predlagali lokacije, pregovarali s gradskom upravom, jer je situacija već tada bila neizdrživa. Nije bilo adekvatnih prostora za sve što ovaj muzej treba i može raditi. Već 1999. bio je raspisan javni natječaj na koji se javilo 88 arhitekata ili grupa arhitekata i tako je sve počelo. A uz to je trebalo obaviti i sve ostale poslove, radile su se izložbe, aktivirala se međunarodna suradnja, a već smo i tražili depoe u kojima bismo mogli pripremiti građu za preseljenje u novi muzej. Tražili smo i prostore u drugim muzejima za naše velike izložbe kako bismo dokazali da možemo i znamo raditi velike projekte kakvi su bili u planu za novi muzej.
A onda ste se “preselili” na gradilište?
Da, kada je počela gradnja, trebalo je pratiti sve to, ali i odraditi veliki posao promocije novog muzeja počevši od škola pa sve do inozemstva, jer smo novi MSU predstavili u Austriji, Mađarskoj, Srbiji, BiH... Tu nam je Večernji list bio medijski pokrovitelj i zna se koliko je to bilo dobro praćeno i kod nas i u stranim medijima.
Iz tih dana, kada smo pratili gradnju MSU, sjećam se da je nevjerojatno zvučala povijesna činjenica da je Zagreb tada prvi put nakon izgradnje Umjetničkog paviljona gradio zgradu novog muzeja. Te datume doslovno dijele stoljeća, a sve ovo u međuvremenu bila je prenamjena postojećih zgrada u muzeje.
Da, nakon Umjetničkog paviljona i Muzeja za umjetnost i obrt pa sve do MSU imali smo samo prostore koji su se adaptirali za muzejske svrhe.
Svi znamo što znači seliti obitelj u novi stan, ali mislim da ni ne slutimo što znači preseliti muzej.
To je, nažalost, sada iznova vrlo aktualno i to proživljavaju kolege koji se moraju preseliti iz svojih muzeja koje su razrušili potresi. I sada se vidi koliko je to ozbiljan i opsežan posao. Mi smo, primjerice, građu u ovu novu zgradu premještali s deset različitih mjesta u gradu, jer smo bili rasuti po različitim prostorima. I to je zaista bila velika akcija, s mnogo ljudi koji su o tome vodili brigu. A ono što se možda i nije vidjelo jest to da, kada selite građu jednog muzeja, to ne znači samo fizičko preseljenje, već je sve to trebalo i programski zaokružiti; dogovoriti izložbe, osnovati nove odjele, postaviti novu strukturu, pripremiti ljude za sve to, jer ovdje, u novoj zgradi, sav je naš posao podignut na entu potenciju. I moram reći da su se ljudi s time vrlo dobro nosili. Mi smo u prvoj godini rada MSU imali 230 tisuća posjetitelja, što je bilo izvan svih očekivanja. U planovima je bilo zacrtano da u toj godini dođemo do sto tisuća, a mi smo to itekako premašili. Sve to treba moći i znati, pripremiti logistiku, ali i stručne ljude, i mogu reći da smo u svemu tome bili uspješni.
Iz svih tih godina koje su prošle u ovoj zgradi, kada birate top tri najvažnije izložbe, koje bi to bile?
Julije Knifer i njegova retrospektiva, to je bila zaista čudesna izložba sa spuštanjem njegova meandra, zapravo velikog platna “Arbeitsprozess” sa sjeverne fasade muzeja. Meni je to bio jedan od najčarobnijih trenutaka u ovome muzeju. Zatim fantastični Gibert & George, koji su na terasi Muzeja održali i svoj poznati ples, a “trojku” bih zatvorila izložbom “Nepokorena šuma”, o Radovanu Ivšiću, za koju smo Annie Le Brun i ja dobile godišnju nagradu. Bila je to posve drukčija i neobična izložba, posvećena pjesniku, a u suglasju s umjetničkim radovima i predmetima iz prirodoslovlja i etnografije.
Sve su to bile velike izložbe, ali ja u MSU rado dolazim i na tzv. male izložbe pa tako nijednu godinu nisam propustila Tošu Dapca.
Baš mi je drago zbog toga, jer MSU upravlja arhivom Toše Dapca, koja je u vlasništvu grada Zagreba. Svake godine kolegice koje rade na tim izložbama suoče se s raspravama na temu je li svake godine potrebno raditi izložbu Toše Dapca, a zaključak uvijek bude da treba. I to uvijek potvrdi i publika, koja dolazi ne samo na izložbu nego i na sva predavanja i događaje u sklopu Dana Toše Dapca u MSU. Sjajno su posjećene. Tako smo i ove godine, kada je Dane Toše Dapca radila mlada kolegica Renata Filčić, napravili odličan projekt u suradnji s lokalnim zajednicama, sve potaknuto Tošinim fotografijama.
I te su izložbe zapravo dokaz kakvo veliko blago čuva fundus ovog muzeja...
Da šira javnost postane svjesna te činjenice, pridonijela je ova nova zgrada jer, dok je nije bilo, javnost nije ni mogla znati koliko dobar i raznolik fundus mi imamo. I zato smo u ovoj zgradi vrlo raznolikim izložbama pokazivali i dokazivali koliko je vrijedna i zanimljiva građa koju mi čuvamo.
Koliko je bilo važno što je ovo i prvi muzej Novog Zagreba?
Jako važno! I jako dobro. Ovdje živi jako velik broj ljudi, muzej je dostupan i tramvajskim i autobusnim linijama. Mi smo svi bili ponosni i sretni kada je ZET tramvajskoj stanici dao ime stanica Muzeja suvremene umjetnosti. Zapravo je svima lako doći k nama, i Zagrepčanima i strancima i organiziranim grupama. A što se urbanističkog dijela priče tiče, lani smo imali izložbu o Većeslavu Holjevcu, njegovu mandatu kao gradonačelniku, i pokazali smo da se, kada je zacrtan Novi Zagreb, još 1961. godine govorilo o potrebi ne samo muzeja nego i ostalih prostora za kulturne sadržaje na ovom prostoru.
Kako Muzej stoji financijski? Koliko su vas pogodile dvije pandemijske godine?
U koroni smo radili cijelo vrijeme, 2020. i 2021. Lani smo imali 35 izložbi i 26 drugih događanja, ali sve su to velika događanja poput Ljeta u MSU. Imali smo gotovo 50 tisuća posjetitelja, što nam je donijelo lijep prihod od ulaznica. Naravno, to nije dovoljno i ne može se usporediti s prihodima koje smo imali prije pandemije. Zapravo, nikakva usporedba nije moguća, jer te dvije godine nije bilo organiziranih posjeta, nije bilo školskih grupa ni toliko koncerata u Gorgoni, jer smo dvoranu i popravljali nakon potresa... Sve je to jako utjecalo na financije, ali naglašavam da unatoč tome nismo smanjili obujam programa. Najvažnije je ono što mi “proizvodimo” od umjetnosti, jer naša je misija promovirati suvremenu umjetnost pa, ako smo uspjeli i u pandemijskoj godini realizirali 35 izložbi, neke i u suradnji s partnerima poput nezavisnih inicijativa, ali i s drugim muzejima, to znači da ova zgrada živi i da može usprkos svim poteškoćama napraviti dobar program.
Koliko vas je kao ravnateljicu smetalo uzbuđenje koje se stvorilo kada su u vaše funduse pohranjene umjetnine oduzete političarima koji su završili u Remetincu?
Ma što se događalo, gledam je li to dobro za muzej i smatram da je i to bilo dobro, jer je pokazalo da je ovaj Muzej referentno mjesto i kada treba naći prostor za pohranu vrijednih umjetnina. Sve je to na sebi imalo oznaku tajnosti pa sam se čudila koliko se znalo o tome. Mi izjave o tim umjetninama nikada ne možemo davati ni komentirati takve stvari.
Vi ih samo čuvate?
Čak ni to ne mogu potvrditi.
Što ćete raditi u danima koje slijede? Jeste li zaslužili malo odmora?
Nisam ja baš osoba od godišnjih odmora. Čim obavim primopredaju, imam sastanak s kolegicom vezan za izložbu Lovre Artukovića, koju pripremam kao kustosica za 2023. godinu. Uz to, Ministarstvo kulture odobrilo je novac za monografiju Ivana Picelja, kojoj sam urednica, a tu ima jako puno posla, jer želimo u njoj imati i strane autore. A prije svega toga, za 2022. pripremam izložbu Katarine Ivaniš Kardum, vrlo zanimljive slikarice koja će pokazati svoj novi ciklus, čemu se posebno radujem.
