Jedni se zgražaju nad njegovim betonskim megalitima, sivim ostacima socijalističkih vremena, a drugi u tome vide neku neobjašnjivu ljepotu. Opjevan je u pjesmama, ovjekovječen i u romanima, a svi koji su tamo živjeli tvrde da još uvijek odiše nekom posebnom atmosferom zajedništva i topline kakvu drugi kvartovi naprosto nemaju. Riječ je, naravno, o Novom Zagrebu, protagonistu posljednje knjige Andrije Škare "Novi dio grada", objavljene u izdanju Frakture. Nakon više zbirki kratkih priča u kojima su Zagreb, njegove urbane legende, birtije i kavane često bili važni likovi, Škare se okušao i u romanopisanju izdavši prije dvije godine debitantski roman "Dva prsta iznad gležnja". A sada se vratio svojoj kraćoj formi, i ova knjiga, sastavljena od crtica iz života i isječaka svakodnevice stanovnika novozagrebačkih četvrti, nešto je poput ljubavnog pisma tom mikrokozmosu na rubu metropole i onom nečemu neuhvatljivom što ga čini tako jedinstvenim. A sasvim prikladno, njezinu naslovnicu krasi slika Stipana Tadića, koja prikazuje golemi sigetski neboder genijalnog imena "Super Andrija".
U gotovo svim vašim tekstovima, pa tako i u ovoj novoj knjizi, prevladava neki osjećaj nostalgije. Mislite li da je nostalgija vječna? Hoće li i mladi koji odrastaju danas tako gledati na svoje djetinjstvo i odrastanje?
Ni nostalgija nije više što je nekad bila! Šalu na stranu, da, mislim da je nostalgija vječna i da se neminovno protekom vremena osvrćemo na ono što je bilo prije i u tome pronalazimo, ili se trudimo pronaći, nešto što nas je oblikovalo ovakvima kakvi smo sad ili se s nekom sjetom i melankolijom prisjećamo trenutaka koji su nam bili važni. Zaista se nisam susreo prije s ovim pitanjem, ali mislim da ste to točno detektirali, u svakoj mojoj knjizi ima nešto nostalgije. Iako ja nostalgiju baš i ne volim, odnosno malo je se bojim. Mislim da je ona dobra kao neki lijep podsjetnik, ali i da joj se ne treba previše prepuštati, jer život se ipak događa sada ili sutra, a ne jučer.
Posljednji put kada smo razgovarali, u povodu izlaska vašeg romana "Dva prsta iznad gležnja", kazali ste mi da vjerojatno pišete generacijski, o svojoj generaciji koja je odrastala obilježena ratom i politikom i koja je odrastala zajedno s Hrvatskom. U "Novom dijelu grada" također ima tih elemenata, a tu je ponovno i Franjo Tuđman kao zloguka autoritativna figura čiju vladavinu pamtimo i po policijskom nasilju…
Za razliku od prethodne knjige koja je pratila jedan lik kroz njezino odrastanje, koje je bilo paralelno s odrastanjem Hrvatske, ovdje je vremenski okvir nešto rastegnutiji, pa imamo i nekih događaja od prije, sve do aktualne suvremenosti. Mislim da je ovdje vrijeme radnje puno manje bitno, ono je samo neka kulisa na kojoj se događaji odvijaju. Konkretno ta priča s Tuđmanom, ona na neki način jest ekstenzija romana i mogla je biti jedna od epizoda u romanu, ali nekako mi je više pripadala u ovu zbirku priča. A sam sa sobom dogovorio sam se da je, što se tiče trauma moje generacije, to sada to i da sam o tome vjerojatno rekao ono što sam imao.
Ne možemo ne spomenuti i aktualne događaje, jer dok mi razgovaramo, neke nove generacije nedaleko od nas obilježit će rat i politika. Te se teme, možemo posljednjih godina primijetiti, naravno preslikavaju i na književnost, posebice u djelima mladih ukrajinskih autora.
Mislim da je tu temu nemoguće izbjeći. Ovo što se sada događa ne samo da je strašno nego je meni potpuno nezamislivo – nemam riječi da to opišem. I ne samo da će obilježiti generaciju koja sada odrasta nego mislim da će obilježiti živote svih ljudi koji postoje na svijetu u ovom času. Ne vidim kako bi to moglo biti drukčije. To je sigurno jedna golema trauma koja će se svima nama provlačiti kroz živote jednako kao što je to bilo s Prvim i Drugim svjetskim ratom i svatko od nas morat će pronaći neke načine da se s tom traumom nosi. Sve to što se zbiva tu, prilično nedaleko od nas, ne čini me samo tužnim nego i duboko nesretnim i tjeskobnim i zapravo mi je teško razmišljati o bilo čemu drugome.
Vratimo se na trenutak natrag u Novi Zagreb – u vašoj je knjizi kvart zapravo poput glavnog lika. Odakle tolika ljubav prema Novom Zagrebu?
U Novom Zagrebu sam rođen, tamo sam odrastao i onda, kad sam se odselio od roditelja, kao svaki izdajica kvarta otišao sam bliže centru. Možda sam tek kada sam otišao shvatio koliko je Novi Zagreb fantastičan, jer je urbanistički genijalno osmišljen i genijalno izgrađen. Ostavljeno je u njemu puno prostora da se razvija i napreduje, a kad kažem prostor, ne mislim samo na fizički nego i na neki duhovni prostor, na sve ono što ljudima može pomoći da se osjećaju bolje, žive ugodnije, da im svakodnevica bude ljepša i jednostavnija. Tako da ja imam taj neki sentiment prema Novom Zagrebu, neke čak kao patriotske osjećaje, kao da je Novi Zagreb moja domovina. I tek kad sam otišao iz njega, shvatio sam koliko tamo ima ljepote i u tim betonskim zgradama – dosta sam o tome znao razgovarati s ljudima, neki kažu da je taj beton ružan, ali ja zaista u njemu vidim ljepotu. Nije to kao ona fraza "možeš vidjeti ljepotu u bilo čemu", ja zbilja mislim da su te zgrade i kvartovi i estetski vrlo prihvatljivi – i više nego prihvatljivi. A s druge strane tu je i taj moment da na relativno malom prostoru imaš puno ljudi, a kad imaš puno ljudi, oni su, naravno, veoma različiti, i onda se među tim različitim ljudima događaju svakakve priče. A meni su te priče, ono što se događa među ljudima, uvijek nekako u središtu interesa. U ovoj knjizi sve se te priče odvijaju na teritoriju Novog Zagreba, koji ima svoje specifičnosti i koji, naravno, utječe na to kako će se pojedina priča rasplesti.
I jedan od likova u vašoj knjizi razmišlja na zanimljiv način: "Prema državi ne osjeća skoro ništa, prema Novom Zagrebu osjeća skoro sve. Tako bi, valjda, mogla izgledati ljubav".
To i jest otprilike kako se ja, bar donekle, osjećam. Ali mislim da to nije ni daleko od onoga kako se ljudi obično osjećaju. Ako je netko rođen u Dubrovniku, vjerojatno osjeća Dubrovnik kao svoju domovinu. Ili Metković, ili Petrinju ili Gospić. Tako da, to je taj neki lokalpatriotizam na mikrorazini, ali kada uzmemo u obzir koliko Novi Zagreb ima stanovnika, stvarno mogu reći da mi je to rodni grad! U Novom Zagrebu i dalje, iako daleko manjim intenzitetom nego prije deset ili dvadeset godina, postoji taj neki osjećaj zajednice, poput grada u gradu. Prelijepo je to promatrati i prelijepo je živjeti u tome i biti dio toga. Mislim da čovjeku to treba i da u svjetlu svega što se zbiva, ne samo s ratom nego i posljedicama koje će isto neminovno doći, poput krize energenata i hrane, mislim da ćemo se opet morati početi organizirati u neke zajednice u kojima će ljudi jedni drugima pomagati više nego što smo do sada to činili u ovom zatvorenom, individualiziranom, kapitalističkom svijetu.
I ova je knjiga nešto poput zbirke isječaka iz života, o čemu i inače volite pisati. Što vas u tome toliko privlači?
Ja smatram da se u nekim svakodnevnim malim stvarima kriju neke velike priče. Jer neka najobičnija šetnja gradom čovjeku može postati prijelomni događaj života, a to se izvana uopće ne mora ni vidjeti ni naslutiti. Ti momenti najobičnije svakodnevice, koji su izvana samo to, a iznutra zapravo nisu, silno su mi privlačni, zato što su univerzalni i događaju se baš svakome od nas, a nemamo pojma što će nam se dogoditi i što će nam to napraviti.
