Samobor ovih dana živi u ritmu i zvuku udaraljki na kojima sviraju mladi glazbenici sa svih strana svijeta okupljeni na Tjednu marimbe, koji već tradicionalno vodi Ivana Bilić pod okriljem Samoborske glazbene jeseni.
Ipak, jedan od najdragocjenijih bisera festivala zasjao je u srijedu navečer tišim sjajem, uz svijeće i prigušeno svjetlo u crkvi sv. Anastazije.
Osobita, zapravo najveća vrijednost ovakvih festivala redovito su ljudi koji stvaraju srdačno okruženje u koje se umjetnici vole vraćati. Vrhunska glazbenica, koja se u Samoboru osjeća kao kod kuće, svakako je i Monika Leskovar, koja je došla s novim, i to ne bilo kakvim, nego Bachovim programom. I u toj glazbi naša se umjetnica osjeća kao u vlastitoj kući, po kojoj se sigurno i opušteno kreće.
Već od poznatog Preludija Prve suite u G-duru i zanosnog uspona njegova pijeva, Monika Leskovar pokazala je zadivljujuću koncentraciju i apsolutno vladanje tonskim materijalom, a onda, na tom sigurnom temelju, divan smisao za oblikovanje fantastičnih građevina širokih lukova s mnoštvom diskretnih i finih ukrasa. Bach Monike Leskovar predivno je mjesto na kojem je lijepo biti. Što dulje i što češće.
Program samoborskog recitala Monika Leskovar je obogatila i sjajnim dramaturškim potezom. Između Bachovih suita umetnula je skladbe novijeg datuma i izričaja. U prvom dijelu večeri, između suita u G-duru i d-molu fino je, poput kratke improvizacije, sjela skladba \"Les mots sont allés\" (Riječi su otišle) talijanskog skladatelja Luciana Berija. Ali, još impresivniji bio je doprinos suvremenog hrvatskog autora Srđana Dedića čiju je skladbu \"Hey Pearl!\" Monika Leskovar odsvirala kao dugačak uvod u drugi dio večeri i Bachovu suitu u C-duru. I to odličan uvod. Uravnotežene cjeline, puna ideja i vrlo rječita u svim registrima violončela, Dedićeva skladba ne samo da je izdržala blizinu Bachova plamena nego mu je i uzvratila lijepim odsjajem. Zasluga je to, naravno, i same Monike Leskovar, koja joj je posvetila ništa manju pažnju i snagu nego Bachu. Zahvala za velik pljesak i ovacije bio furiozni plesni finale Suite Gaspara Cassadóa.
