Izraelska umjetnica Yael Toren bavi se pitanjima vremena i povijesti, rađanja i izumiranja, emigracije i izbjeglištva – sudbinom čovječanstva u 21. stoljeću. Djeluje na području kompjutorizirane videoumjetnosti i 3D animacije, a svoje radove izvodi i kao keramičke 3D printove, ili od (vlasto)ručno izrađenog papira.
Rođena je 1960. godine, diplomirala je s počastima na umjetničkoj akademiji Bezalel, studirala je scenski dizajn i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Tel Avivu, a nedavno je osvojila prvu nagradu na završnoj izložbi MFA studija na Sveučilištu Haifa za svoj umjetnički rad 3D animacije. Razgovarale smo u Zagrebu, gdje je u Galeriji Kranjčar otvorila zanimljivu izložbu "Deadlines", čija je kustosica Leonida Kovač.
Što moramo znati o vama kako bismo bolje razumjeli to što radite?
Rođena sam u Izraelu u sekularno-ateističkoj obitelji. Moji roditelji bili su politički osviješteni i znatan dio svojih života posvetili su društvenom djelovanju. Moja majka bila je akademkinja i aktivistica, a otac, veliki talent, bavio se printanjem antiknih rukopisa. Otuda, mislim, dolazi i moje zanimanje za ljudska prava, kao i za moju povezanost s papirom. Naime, godinama sama izrađujem papir u jednoj radionici u Galilu, u sjevernom Izraelu. Sva proizvodnja obavlja se tradicionalnim metodama koje poznajemo iz starih gravura. To je naporan fizički rad koji traje više sati, počevši od drobljenja drvenih vlakana, nošenja kanti s vodom i pripreme papira za tisak. Puno vremena provodimo eksperimentirajući s različitim materijalima u pokušaju da dođemo do precizne teksture, uvijek u skladu i u odnosu s temom u koju se upuštam.
I sami ste spomenuli kako je u vašoj obiteljskoj tradiciji proučavanje iluminiranih rukopisa koje ste istraživali po knjižnicama i arhivima diljem svijeta.
Da, još dok sam bila srednjoškolka, otac i ja odlazili smo tražiti zanimljive slike za tiskanje. Dane smo provodili u Britanskoj knjižnici u Londonu, Nacionalnoj biblioteci u Parizu, knjižnici u Jeruzalemu, raznim arhivima na drugim mjestima. Zaljubila sam se u to iskustvo. Danas je sve kompjutorizirano, ali tada bi knjižničar ili knjižničarka na kolicima dovozili te rukopise, bojažljivo ih dodirivali u bijelim rukavicama i prevrtali stranice dugim pincetama. Ponekad su te knjige bile veće i od kolica, a bilo ih je i posve minijaturnih. Kako su moji posjeti knjižnicama bili redoviti, već su me dobro poznavali, a s obzirom na to da se za stare knjige obično zanimaju stariji ljudi, ja sam kao mlada žena iz Svete Zemlje bila tamo prilično popularna.
Kada ste se počeli umjetnički baviti temama poput rađanja i izumiranja, iseljavanja i izbjeglištva?
Izraelka sam sa svime što to implicira, ratovima, željom za mirom, tekućom okupacijom i stalnim iskustvom dvostrukih standarda, s jedne strane je prirodna potreba da kao Izraelka budem zaštićena od egzistencijalne prijetnje na Bliskom istoku, a s druge strane je spoznaja da je uspostava Države Izrael nakon užasa holokausta stečena nanošenjem nepravde drugom narodu. To je svakodnevno preispitivanje od mojeg najranijeg doba. Ako niste slijepi, ako ne lažete sami sebe – sve te stvari traže pozornost. Slučajno sam rođena na privilegiranoj strani, ali spoznaja da se povijest može okrenuti naglavačke u jednom danu oblikuje moj svjetonazor.
U Galeriji Kranjčar izložili ste radove u puno različitih medija – papir, ručno kiparstvo u glini, 3D printanje gline i kamena, puhanje stakla kao i 3D animacije. Recite nam nešto o postavu.
Recimo, rad koji simulira ljudski zid u galerijskom prostoru sastoji se od desetaka silueta lica, sastavljene su od papirnatih vlakana natopljenih betonom. Odabir ovog materijala relevantan je u kontekstu upotrebe betona u svrhu gradnje u Izraelu, koja se tijekom godina poistovjećivala s arapskim građevinskim radnicima, a danas se povezuje i s drugim stranim radnicima. Brutalističku arhitekturu koja je bila raširena u Izraelu od 1950-ih do 1970-ih, ironično, karakterizirala je i potraga za etikom, materijalnom istinom i skromnošću, koja je tvrdila da odražava cionistički etos – ali ta se etika zapravo nije odnosila i na anonimnog, građevinskog radnika. Ovaj rad za mene je skromna posveta tom radniku za kojeg je beton postao dio njegova identiteta. Drugi radovi bave se traumom kao univerzalnom temom, a opet tako prisutnom u izraelskom postojanju. Nabavila sam tako metalne strugotine iz tvornice koja dobavlja dijelove za raketnu industriju. Samljela sam ih u prah (otuda i naziv rada: "Ljudska prašina") i stopila ih s vlaknima papira. Hrđa se probija između vlakana papira i to djelovanje, skriveno od pogleda, izjeda papir. Naime, papir prolazi isti put koji je u biti put svakog čovjeka, proći će mnogo godina, i mi ćemo se na kraju pretvoriti u ljudski prah. Paralelno tome, moji 3D animirani radovi bave se opresijom i nepravdama.
Po čemu je poseban rad "Sacrum", u Galeriji predstavljen kao 3D keramička print-skulptura?
Stari Egipćani smatrali su križnu kost svetom i stoga je dobila naziv sveta. Istovremeno, uza svu svoju svetost, ona je odgovorna za mišiće koji reguliraju aktivnost i obavljanje velike nužde i funkciju spolnih organa. Ovdje je također prisutan jaz između deklariranog i skrivenog značenja. Postavlja se pitanje o načinu na koji doživljavamo ono što bi u našim umovima trebalo percipirati kao sveto i alternativno kao nečisto. Slojevi gline ispisani keramičkim 3D printerom izgledaju iznenađujuće slično slojevima stijena zapadno od Mrtvog mora pa ja ovdje predlažem suprotan konceptualni potez, kao da je geologija replika čuda tehnologije. U tom području između brda 1947. godine otkrivene su Kumaranske špilje, u kojima su se 2000 godina čuvali Kumaranski svici, poznati kao svici Judejske pustinje. Suha pustinjska klima sačuvala ih je, a mi smo dobili na uvid rijetko blago, Kumranski svici smatraju se knjigama Esena, židovske mistične sekte koja je živjela na tom području. Svih 930 drevnih spisa, bez iznimke, smatraju se svetim spisima.
Još jedno djelo temeljila sam na umjetnoj inteligenciji. Izrodio se iz moje fascinacije softverom Midjourney, koji je identificirao tekst koji je napisao talijanski dramatičar Pirandello prije otprilike sto godina. Tekst koji sam izabrala je iz predstave "Šest lica traži autora", u kojem postavlja pitanja o odnosu autora i likova, potpuno ista pitanja koja postavlja umjetna inteligencija sto godina kasnije, o odnosu teksta i slike. Kao zrcalna slika kanonskog teksta, algoritam je iznenađujuće predložio slike u liku pisca Pirandella. Njegova se slika sastoji od trokutastih i cilindričnih oblika koji aludiraju na Pirandellova obilježja, bradu (izbrijanu u trokut), cilindar i kaput od tvida, s kojima se toliko poistovjećuje. Začudo, Midjourney je ponudio verzije bezličnog autora kao da je znao da Pirandello kritizira svoju licemjernu publiku zbog nošenja maske.
Ovo nije vaš prvi posjet Zagrebu?
U Zagreb sam prvi put došla u posjet prijateljici Nadiji Geras i zapravo u Hrvatsku dolazim posljednjih dvadesetak godina gotovo redovito. Nadia me upoznala s političko-društveno-vjerskom složenošću cijele regije i njezinim socijalno-psihološkim posljedicama. Kroz život sam naučila da svaka zemlja, svaki dom, obitelj, svaka osoba u svojoj bližoj ili daljoj prošlosti nosi neku bol, traumu ili patnju koja je već upisana u njezin DNK. Trauma koja ima ovaj ili onaj izraz, otvoren ili skriven, dokumentiran ili negiran – to je naše univerzalno ljudsko iskustvo.
