La Boheme, opera talijanskog skladatelja Giacoma Puccinija o često nesređenom i nekonvencionalnom boemskom načinu života svojstvenom umjetnicima i intelektualcima, svoju će premijeru imati u petak 17. svibnja u Hrvatskom narodnom kazalištu. Iako ju je premijerna publika dočekala na nož, danas je jedna od najpopularnijih opera u povijesti, koju na stotu obljetnicu smrti skladatelja Puccinija izvode brojna kazališta diljem Europe.
Darija Auguštan, koja u novoj zagrebačkoj verziji igra ulogu Musette, mlada je sopranistica koja iza sebe već ima mnogo uloga i nagrada. Nastupala je sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a i Zborom HRT-a, osvojila je Nagradu hrvatskog glumišta, Nagradu Mladi glazbenik 2021. godine te nagradu Ivo Vuljević. Članica je solističkog opernog ansambla HNK u Zagrebu već dvije godine, a otkrila nam je kako su tekle pripreme za operu La Boheme te kako izgleda život operne pjevačice.
Za početak, koliko ste se uspjeli poistovjetiti s boemskim načinom života?
Moj lik, Musette, zapravo je koketa i zavodljiva pjevačica koja vodi raskošan boemski život, a našla si je i starijeg muškarca pa joj on sve omogućuje. Ona njegovim novcem časti ostatak društva u kafiću koje živi skromnijim boemskim životom, ali su, unatoč tome, sretni umjetnici u razvoju. Kod njih definitivno više vidi taj netipičan način života u kojemu se nisu snašli, dok je Musette u nešto boljem položaju.
Kako ste se pripremali za predstavu? Je li bilo teško uživjeti se u ulogu Musette?
Naša priprema uvijek izgleda slično. Prvo moramo naučiti note, tekst i cijelu ulogu napamet da bismo bili muzički spremni, a onda gradimo sam lik. Počeli smo dosta rano s režijskim probama tijekom kojih nam je režiser objasnio kakav karakter želi od nas i mislim da su nam to zapravo najbitnije upute. La Boheme smo počeli raditi prije mjesec dana, manje-više, kako bi se svi elementi uskladili i sjeli na svoje mjesto. Ulogu same Musette nije mi bilo toliko teško interpretirati, a najbitniji mi je drugi čin, u kojemu pjevam ariju, i u tom se trenutku vidi moj karakter. Na jedan smo način slične jer sam i ja vrlo društvena poput nje, volim upoznavati nove ljude, vesela sam i razgovorljiva, ali u nekom ženstvenom, elegantnom, zavodničkom segmentu nismo baš slične. Na sceni sve mora biti, na neki način, pojačano, ja sam inače opuštenija i nonšalantnija, a Musette je malo agresivnija u svom predstavljanju i koketiranju.
Koliko je zahtjevno pripremati pjevački i glumački dio uloge?
Dosta je zahtjevno i ovisi o tome što želi režiser i što želi dirigent. Konkretno, ja sam pripremala ovu ulogu na jedan način, ali na jednoj probi režiser je nešto htio promijeniti, a kada smo to probali s orkestrom, tada je maestro želio promjenu. Čovjek mora pronaći balans između svega toga jer se svaka rečenica može interpretirati drukčije. Nikad nema kraja kreaciji pa mislim da će se sve finalizirati na posljednjih nekoliko proba. Čak i kada igramo predstave, svaki put napravimo nešto drukčije, ovisno o tome kako osjećamo svoju ulogu tog dana, a kada dirigent i režiser vide kompletnu sliku i shvate da treba nešto izmijeniti, tada dobijemo sugestiju za konkretnu situaciju. Sve je, recimo, fiksirano, ali ne u potpunosti, jer bi onda to mogao raditi robot, a mi interpretatori ne bismo bili potrebni. Svatko od nas napravi ulogu drukčijom, što je normalno, jer ne osjećamo svi lik na isti način. Primjerice, kolegica Marija Kuhar-Šoša, koja igra istu ulogu, napravi drukčiju Musette od mene. Da bismo mi iskreno i dobro interpretirali ulogu i prenijeli je publici najbolje što možemo, ipak moramo nešto sebe uklopiti u lik.
Imate li najdražu ulogu koje ste igrali?
Možda Micaela u operi Carmen jer jako volim uloge koje su, ne bih rekla patetične, ali koje se stalno jadaju, plaču, predstavljaju nekakav moralni stup i, na neki način, istjeruju pravdu. Užitak mi je bio i pjevati tu glazbu jer mi se baš sviđa, a i sama poruka koju prenosi pridonijela je užitku te izvedbe.
Što je za vas opera kao takva?
Opera je za mene igra i život. Ništa drugo što radim ne ispunjava me na taj način jer ja svaki dan, u svakom trenutku života, mislim na pjevanje. Uvijek mi nešto prolazi kroz glavu kad je riječ o pjevanju, bila to melodija ili nešto tehničko. Čak mi se zna dogoditi da gledam seriju i pomislim si kako je glumac nešto dobro napravio pa primijenim to na svoje uloge. Opera zaista jest moj život i jako sam sretna da se mogu baviti onime što volim. Ja sam po prirodi malo hiperaktivna pa me opera, u kojoj moram razmišljati o sto stvari istovremeno, uvijek smiri i iscrpi dovoljno da sam kasnije mirna. Na samoj sceni uživam u igri, interpretaciji, prenošenju poruka publici i pokušavam svojim glasom obojiti note da svi osjete što ja odašiljem – energetski, vokalno i scenski. Teško je doći do tog trenutka slobode i iza toga stoji jako puno godina rada. Naš rad nikad ne prestaje jer učimo dok smo živi, nadograđujemo se, prilagođavamo se jer se s godinama glas mijenja pa dobiva jednu drugu nijansu i specifičnost.
Kako pazite na svoj glas, postoji li neka univerzalna formula ili to varira od osobe do osobe?
Meni je već u naviku prešlo da pazim na svoj glas, odnosno da znam što trebam, a što ne trebam raditi i u kojoj mjeri. Prije premijere svakodnevno uzmem žlicu meda ili nešto tog tipa da se ne razbolim. Pokušavam ništa ne ograničavati do te mjere da bude neprirodno, ali kad se približava premijera ili neki bitniji koncerti, ipak pokušavam malo mirnije živjeti. To uključuje rjeđe odlaske na kavu ili izbjegavanje glasnijih prostora da se ne moram derati i previše govoriti. Također, prije premijere malo više pazim i na to što jedem jer čovjek treba biti u dobroj kondiciji za operu i potrebno se fizički kretati. Opera nije samo stvar glasa, već se pjevač treba osjećati dobro u svom tijelu. S vremenom se naviknete pripremati za nastupe i umjerenije živjeti, ali nekih rigoroznih priprema kod mene nema.
Smatrate li da je istina da su životi opernih pjevača i sportaša na neki način slični?
Ja sam zapravo bila sportašica u mladosti, a trenirala sam atletiku dugi niz godina. Istina je da su životi opernih pjevača i sportaša slični. Primjerice, mi imamo pjevačka natjecanja kao što postoje i sportska te uvijek težimo tome da budemo bolji, odnosno najbolji, a to su sve karakteristike sporta. Neki kažu da glazba nije za trkaće konje, što je također istina, ali ako je čovjek previše opušten, možda se nikad ne natjera izvući nešto novo iz sebe. Smatram da je dobro da si čovjek konstantno postavlja neku višu ljestvicu, bilo to odlaskom na natjecanje ili na neki drugi način, jer tako ne postaje dosadan sam sebi, ali i drugima. U sportu se čovjek priprema jako dugo za sat vremena u ringu ili na terenu, a i nama je priprema najbitnija. Ponekad uloge koje su dugačke i zahtjevne pripremamo šest mjeseci do godine dana unaprijed, tako da su sport i glazba u nekim segmentima dosta slični.
