Glumci vole Yasminu Rezu, ona - svojim djelima o “običnim” ljudima 21. stoljeća i običnim događajima - iz njih izvlači ono najbolje. Je li tajna u otkrivanju vlastite intime kroz te priče ili pokušaju da se ona sakrije nikada nećemo znati. Takva Yasmina Reza našla je u zagrebačkom HNK-u redatelja koji iz nje izvlači ono najbolje. Boris Liješević postavio je na novoj, komornoj scen HNK Zagreb (u dvorani za probe na drugom katu kazališta), njeno najnovije djelo, dramu “Bella figura” praizvedenu u svibnju ove godine u Berlinu. Uz veliku pomoć scenografije, koju protpisuju Numen/for use i Ivana Jonke, Liješević od svakog gledatelja čini voajera. Doista nas baca na to parkiralište, gdje virimo u tuđe živote, voajerski smo svjesni svoje nepristojnosti, ali nesposobni da se odmaknemo, okrenemo glavu na drugu stranu. Redateljska poruka je jasna: i mi u Rezi tražimo neke svoje odgovore.
Dvorana je pretvorena u veliki šator od plave tkanine u kojem svjetla tvore dan i noć, a glumci su svakome na dohvat ruke, na uzdignutom podiju čije stepenice čine automobil, stol i stolice koje im se dodaju restoran, a kroz priču nas vodi glas koji čita didaskalije i od prve scene ljubavničke svađe, teatrska je čarolija toliko jaka da joj se nemoguće otrgnuti. Liješević, čovjek koji suptilno, ali precizno, poseže za svim slojevima koje mu autorica nudi (Rezu je preveo Zlatko Wurzberg), ovu priču stavlja na ramena svojih junakinja. Lana Barić je ljubavnica čovjeka pred bankrotom, u zadnjim trenucima užasa koji prijeti gubitkom svega, Olga Pakalović je najbolja prijateljica njegove žene, a Ksenija Marinković, njezina svekrva. U tom trokutu ženkosti Reza prepliće svoje vječne teme: ljubav, izdaju, prihvaćenje, povjerenje, pristajenja na kompromise, prešućivanja... sve do starosti i demencije. Liješević je precizno slijedi, jasno dajući do znanja da ništa u životu nije nevažno, izvlačeći na površinu uvijek prisutan Rezin crni humor.
U tome je nenadmašna Ksenija Marinković koja doista iz pozicije izgubljene osobe govori najubojitije rečenice, a u stopu je slijedi Olga Pakalović dok u samom slomu živaca – tako ženski – ispobava seksi cipele žene koja ju je u taj slom gurnula. I opet je tu onaj “rezovki” telefonski poziv, trenutak u kojem Lana Barić mobitelom “razgovara” s djetetom, način na koji se pretvara u brižnu, tepajuću majku, vrhunac je predstave, prelomna točka koja pokazuje što se sve skriva iza naoko banalne priča o jednom preljubu, tri obitelji i jednoj večeri.
Muški oslonac ove predstave su Milan Pleština kao na propast (i po pitanju strasti) osuđeni ljubavnik i Dušan Bućan kao muškarac koji ne vlada baš ničim u svom životu, ali se dobro pretvara da čini baš to.
Kaj god, da nova scena...tak bum ja proglasila svoj forcimer za dnevni boravak ili mozda salon za primanje...